Priča Banjalučanke: “Sin mi je bolestan zbog greške ljekara”

Banjalučanka Snježana Kljajić i njen suprug se već 23 godine brinu o sinu koji od rođenja ima cerebralnu paralizu i bore se da mu omoguće što bolje uslove života.

Od samog porođaja, 1995. godine, Snježana je morala zaboraviti na život koji je živjela ranije i svaki minut posvetiti sinu.

Sve ovo je za porodicu Kljaić bio veliki šok, jer je upravo to ono što svaki roditelj najmanje očekuje.

– Uvijek sam bila zdrava, a u bolnicu išla samo kada me boli zub. Trudnoća mi je bila uredna, sve dok nisam došla na porod. Beba je bila krupna i umjesto da ga izvade na carski rez, ljekari su ga izvlačili vakumom. Prvi put nije uspjelo, a drugi put je na trenutak ostao bez vazduha i tada je sve počelo – priča Snježana, koja je tada mislila da ljekari znaju šta rade.

Poslije kritičnog porođaja, beba je priključena na aparate. Saša se dugo borio za život, a ljekari su roditeljima domah rekli da će imati mentalne smetnje, ali nisu precizirali u kom obliku.

– Bio je to veliki šok. Teško je kada saznaš da ti je dijete bolesno, a još teže kada znaš da nema lijeka. Niko te ne pita možeš li i znaš li šta te snašlo. Od tada se naš život sveo na kuću i hodanje po bolnicama – kaže Snježana, dodajući da su je ljekari tada bombardovali informacijama šta smije, a šta ne smije, što joj je jako teško padalo.

Djeca sa mentalim smetanjama ne mogu nigdje sama, Snježana i njen suprug su svo vrijeme posvetili sinu, a za borbu za pravdu sa ljekarima, kažu, nisu imali vremena.

– Razgovarala sam sa nekoliko stručnjaka i svi su mi rekli da ne mogu dokazati da je uzrok greška ljekara. Nisam imala volje niti novca da se tužim sa njima, već sam svu svoju snagu preusmerila na brigu o sinu – kaže ona.

Tako se Snježanin život sveo na brigu o sinu koji, tvrdi, nije imao ničiju pomoć osim pomoći svojih najbližih. Mnogi roditelji u sličnoj situaciji napuštaju poslove i posvećuju se samo brizi o djetetu, kojem je uskraćeno pravo na gotovo sve.

Saša ne može u školu, na fudbal, u izlazak, pozorište ili kino, niti može sam obavljati većinu stvari koje rade njegovi vršnjaci.

– Kako je stariji sve je teže, jer je za djecu do 18 godina obezbijeđena škola u centru „Zaštiti me“, a kasnije nemaju gdje. Djeca plaču, nije im jasno zašto ne mogu u školu, ali jednostavno je tako. Pa gdje će im duša? Zakon postoji, ali institucije ne rade svoj posao. Kome god se obratim svi kažu da nisu nadležni. Bake su nam do sada puno pomagale; zbog toga ja još uvijek radim, ali kako su one starije briga postaje sve teža – priča Snježana, koja ima još jednog sina, koji joj takođe mnogo pomaže i brine za svog starijeg brata.

Porodica Kljaić se za Sašu lavovski bori, trudeći se da mu ništa ne fali. Međutim, svjesni su da on nikada neće biti kao druga djeca i da će uvijek neko morati da bude uz njega.

Teško je, kaže Snježana. Iako su se navikli na ovakav život, nikada neće biti svejedno što su njihovm sinu uskraćene mnoge mogućnosti i što će uvijek biti kao malo dijete, bez obzira koliko godina imao.

Nema asistenata

Porodica Kljaić 24 sata mora da bude uz svog Sašu, jer on nije u stanju da ostane sam. Kako oba roditelja rade, nekoliko puta su pokušali naći nekoga da im pomogne, bezuspješno.

– Tražili smo tetu da ga čuva, ali niko nije htio. Sve se boje ostati same s njim. Kažu, nemaju iskustva – dodaje Snježana.

Radionice

Snježana je prije par godina osnovala i Udruženje „Hrabro srce“ te se sa još nekoliko roditelja, koji imaju djecu sa smetnjama u razvoju stariju od 18 godina, izborila za nekoliko radionica.

Dnevni centar im je obećan još prije tri godine, ali od toga za sada nema ništa. Nadležni ga više ni ne spominju.

(srpskainfo.com)