Petar Blažić: Banjaluka – Sarajevo – Banjaluka

Ljudska DOBROTA, koju imah priliku da osjetim duž STAZE, dodatno mi je davalo snagu i nadu, da vjerujem….
Imao sam privilegiju, da pet dana, naizmjenično živim u svijetu ANĐELA i plemenitih ljudskih DUŠA. Obasjan razasutim svjetlosnim snopovima, često sam pjevušio, anđelovu pjesmu KLINAC IZ GETA. U trenucima, kad bi me zahvatila tamna strana ljudskog roda – vraćao bih se GETEOM FAUSTU, i njegovim LIKOVIMA, koji su po mnogo čemu identični OVDAŠNJIM facama. Bili su to na sreću rijetki momenti – jer oni nisu na NAŠIM ČASNIM PUTEVIMA – nego u svojim ZAMCIMA, u kojima sebe doživljavaju, kao NOVE SVECE, na ZEMLJI koju ne doživljavaju kao svoju.

Odvojili su se od nje, naroda – ali i od sebe. Toga nisu ni svjesni – jer nisu SLOBODNI. Uplašeni su….
S ponosom ističem ljudske veličine, koje ostaju za pamćenje: Izuzetna porodica MEMIĆ, koja je, iako mnogo angažovana oko pripreme organizacije SKUPA, ni jednog trenutka nije me gubila iz vida. Bili su stalno uz mene! Čak izlazili pred mene, da me bodre! Moj kolega Mahir MUJIĆ, potrudio se da mi načini prijatno iznenađenje – i u tome je uspio!

U Busovači, sa prozora jedne zgrade, začuo sam glas žene, koja mi se obratila riječima; – Bravo Petre! Stanite! Zaustavio sam svoj DVOTOČKAŠ i pogledao u vedro lice, koje me je pozvalo na kafu. Odazvao sam se pozivu – i spoznao divnu porodicu ALIBABIĆ!
Pred Vitezom, na putu za Travnik, gdje sam trebao prenoćiti, nazvao sam prijatelja Nedžmina Traku, da se za kratko vidimo kod benzinske pumpe. Pola sata vožnje po kiši, bilo je dovoljno da se susretnem na dogovorenom mjestu sa uglednom sportskom porodicom Trako. Nakon kraćeg druženja, predložili su mi predah i konačište kod njih u porodičnoj kući. Mokar, pred nadolazeći sumrak – bi to najbolje riješenje. I ovim putem zahvaljujem se srdačnoj porodici TRAKO, za sve što su prema meni učinili!

Napuštajući Vitez, Travnik i Turbe, sve sam se više uspinjao uz putno uzvišenje Vlašića. Nije jednostavno! – Samo da me kiša ne uhvati, ponavljao sam često u sebi. I negdje na kraju uzvišenja, kiša započe da sipi. U prvi mah bi to prijatno kupanje, koje se pretvori u neprijatnost, ali i neizvjesnost. Na sreću naiđoh na jedan omanji objekat u kojem se prodaje prepoznatljivi vlašićki sir. U njega uđoh, upitavši mlađanu trgovkinju – da se sklonem od kiše, koja je baš u to vrijeme, sve više i više padala. Rekla mi je da mogu i ponudila stolicu da sjednem. Tu sam ostao pola sata dok god kiša nije prestala. Pri polasku susretljiva i primjerno vaspitana Amila, dala mi je svoj kišobran, da se u slučaju potrebe zaštitim od kiše. Gest vrijedan pažnje!

I za kraj, zahvaljujem se poštovanoj Fuadi HATKIĆ TERZIĆ, koja je na moju FB stranicu uputila Spot za pjesmu, OD SARAJEVA DO BANJA LUKE – uz tekst; “Nekako mi paše uz Vas i Vašu ljudskost.”