Nikola Pejaković o novom komadu u NPRS: Gorka istina o nama i našem mentalitetu

Mislim da reditelj, kao i pisac, uvijek piše istu knjigu, odnosno, uvijek pravi istu predstavu. Publika može da očekuje ono što je već vidjela u “Poslaniku”, “Ožalošćenoj porodici”, “Na dnu kace” – smijeh i gorku, farsično-grotesknu istinu o nama i našem mentalitetu.

Rekao je ovo reditelj, scenarista, glumac i muzičar Nikola Kolja Pejaković, čija nova predstava “Predstava Hamleta u selu Mrduša Donja”, autora Ive Brešana će biti premijerno odigrana večeras u Narodnom pozorištu RS u 20 časova. Komad je nastao po tekstu Ive Brešana iz 1965. godine, a izvođen je u Banjaluci 1984. godine pod nazivom “Hamlet iz Mrduše”.

Zbog čega ste odabrali baš ovaj komad?

PEJAKOVIĆ: Od kada sam pročitao taj komad, čekam priliku da ga režiram. Danas je možda aktuelniji više nego ikad. Sve ono o čemu Brešan piše i sve ono što ismijava i izvrgava ruglu, sve ono čime se bavi i, kao rasni komediograf, secira uz smijeh i podsmijeh, sve je to već dugo među nama i steže nam vrat. Primitivizam, prostakluk, nepismenost, bahatost, umišljenost, glupost – sve su to vječne teme, nepresušni izvori komedije. I za Brešana, kao što su bile i za Nušića ili Steriju i Kovačevića.

Osvrćući se na djelo Ive Brešana, akcenat je stavljen na Hamleta, kao nešto što treba da donese kulturu i promjenu, koja treba da donese prosvećenje. Kako biste to objasnili u kontekstu današnjice?

PEJAKOVIĆ: Kao što sam već rekao, ta idejna potka koju je Brešan utkao u svoj komad, taj kredo, ta poruka, savršeno korespondira sa našim vremenom. Ovo naše vrijeme liči na ono nakon Drugog svjetskog rata; vidimo zastrašujuću sličnost sa 1945. godinom i tim vremenom kada su malograđani, skorojevići i primitivci nagrnuli i preuzeli stvar u svoje ruke. Danas je elita jednog naroda poražena, a intelektualni liliputanci su počeli da služe kao onima koji su na vlasti, bez obzira koja partija bila u pitanju. Tako smo dobili faličan sistem, nakaradnu aždaju kojoj sad ne možemo ništa.

Koliko je moguća promjena bilo koje vrste – unutar individualca, kolektivna i unutar čitavog sistema? Jesu ljudi toliko zarobljeni u razne krletke, da ne uviđaju da je promjena potrebna i da je sloboda, koju misle da imaju, u stvari jedna velika iluzija?

PEJAKOVIĆ: Ne vjerujem u revolucije i mijenjanje sistema na silu. Ali, ne vjerujem ni u demokratiju. Potrebna je promjenu u biću, u glavi. A ta promjena se ne može desiti izvan duhovnog, izvan religioznog. Intelekt tu nije dovoljan, potrebno je djelovanje Duha svetoga i poniznost, skrušenost, smirenost, koju umišljene naučno-kulturno-filozofske kvaziveličine ne poznaju i na koju i ne pomišljaju. S druge strane, prije sto godina, započela je kontaminacija naroda ljevičarsko-satanističkima idejama, otrovali su tkivo nacije. I to mora da se iskija, da se ispere, moraju da prođu tri generacije.

Koliko smo svi mi likovi ovog komada?

PEJAKOVIĆ: Za sebe znam da sam dio ove tragedije, a ostali neka vide i odluče. Pozorište nije puka zabava, ali nije ni mjesto za političke pamflete. Brešanov Hamlet ima veze sa politikom isto onoliko koliko i Šekspirov Hamlet ima veze sa političkim prilikama u tadašnjoj Danskoj: Znači, nema nikakve. Uvijek lebdi ista dilema – Biti ili ne biti, ili, da pojasnim – vjera ili večera.

Očekivanja

Kakve reakcije publike očekujete?

PEJAKOVIĆ: Ne očekujem ništa, drago mi je da smo napravili predstavu, da smo uradili ono što smo naumili, a publika neka da svoj doprinos. Pozorišna predstava nije puki proizvod; to je seansa, nepredvidiva zajednička akcija glumaca i gledalaca