Pokušaj oživljavanja opovrgnute priče o ‘Sarajevo safariju’
Kada je slovenački reditelj Miran Zupanič prije četiri godine javnosti predstavio film “Sarajevo safari”, mnogi razumni i dobronamjerni posmatrači odmah su posumnjali u njegovu istinitost. Prvi utisak, podstaknut lošim kvalitetom ostvarenja, brzo je prerastao u uvjerenje da se radi o podvali. Ipak, grupa sarajevskih medijskih aktera, uz podršku pojedinih regionlanih figura poznatih po neznanju i ratnohuškačkim stavovima – među kojima se ističe i dobitnik priznanja Bundestaga, čije ime je publici dobro poznato – iskoristila je prikazivanje filma za višegodišnju verbalnu hajku i dehumanizaciju Srba. Ta izmišljotina dobila je i globalni kontekst kada je u priču uvučen i srbijanski predsjednik Aleksandar Vučić.
Nedavno se, međutim, i u pravosudnim krugovima, koji su navedenim akterima često glavni izvor inspiracije, potvrdilo da za optužbe nema nikakvih dokaza. Italijansko pravosuđe, ni bilo koje drugo, nije pokretalo istragu jer je već na početku bilo jasno da nijedan Srbin nije uzimao novac od stranaca kako bi im dozvolio da tokom ratnih sukoba u BiH snajperima gađaju civile u Sarajevu. Da se to zaista događalo, bilo bi nemoguće da se ne pojavi barem u jednom dokaznom postupku ili presudi Haškog tribunala u protekle tri decenije. Isti taj Haški tribunal, koji je, prema mišljenju mnogih, učinio sve da Srbima pripiše krivicu kako za ono što jesu, tako i za ono što nisu krivi, nije pronašao nikakav trag takvih monstruoznih činova. Stoga nije bilo realno očekivati da Italijani to urade. Na sve to nadovezao se i ugledni njemački novinar Mihael Martens, koji je “Sarajevo safari” nazvao lažju.
Uprkos tome, sarajevski mediji ne odustaju. Portal “Klix” u petak je objavio novi pokušaj oživljavanja ove opovrgnute priče, tragajući za bilo kakvom vezom, činjenicom ili dokazom. Jedinu korist od takvog teksta imaju klikovi – iako je priča neistinita, očigledno i dalje nailazi na plodno tlo u dijelu federalne javnosti. Slično je i s drugim lažima, poput one o bijelim trakama u Prijedoru.
Gaženje po žrtvama i dehumanizacija Srba postala je dobro uhodana praksa većeg dijela sarajevskih medija i manjeg broja tamošnjih intelektualaca. Iako je to legitiman pristup, on je u oštrom sukobu s narativima o suživotu i pomirenju. Postavlja se pitanje kako graditi suživot s onima koje se stalno pokušava dehumanizovati – pitanje koje rijetko ko postavlja, a na koje se ne može dati smislen odgovor.
Izvor: Glas Srpske
