Nedostatak nastavnika: ista slika pred svaku školsku godinu
Nedostatak nastavnika iz godine u godinu obilježava i početak nove školske sezone. U najavama se ponovo susreće ista slika – škole raspisuju oglase za profesore matematike, fizike, hemije, engleskog i drugih predmeta, a odgovora na pitanje zašto je tako i dalje nema.
Jasno je da ovakvo stanje ne može potrajati. Dok pojedine ustanove jedva pronalaze kadar, dio prosvjetnih radnika već godinama radi u nepunoj normi. Oni su primorani da putuju od škole do škole, skupljaju časove i nikada unaprijed ne znaju kakva ih sedmica čeka. Dešava se da jednog dana drže dva časa u jednom mjestu, dan kasnije nekoliko časova u centralnoj školi, a prekosutra tek poneki čas negdje drugdje. Na papiru to djeluje kao jednostavna jednačina, ali u stvarnom životu ostavlja teške posljedice.
Nepuna norma i neizvjesnost
Iza takvih nepunih normi stoje stvarni ljudi i njihove porodice. Jedna od njih je i Jelena, majka troje male djece, koja život ne može da organizuje prema tome hoće li u sedmici imati deset, 15 ili 20 časova i u kojim školama.
Za mladog čovjeka koji je tek završio fakultet i nema porodičnih obaveza ovakav način rada može biti prihvatljiv na godinu ili dvije. No, nakon tog perioda mora postojati izlaz ka stalnom poslu, punoj normi i plati koja omogućava dostojan život.
Zašto mladi odlaze iz prosvjete
Rad s djecom često se opisuje kao jedan od najljepših poziva, ali je istovremeno i izuzetno težak. Nastavnik nije tek predavač koji prenosi znanje; od njega se očekuje da bude pedagog, vaspitač, psiholog, most između škole i porodice, pa i neko ko će nadomjestiti propuste društva.
Iz tog razloga nije dovoljno samo konstatovati da nedostaju profesori pojedinih predmeta. Treba razumjeti i uzroke – ako mladog čovjeka nakon fakulteta umjesto stalnog posla čeka sastavljanje norme od časova u nekoliko škola i stalno putovanje, sasvim je razumljivo što se okreće drugim opcijama.
Paradoks i potreba za reformom
Paradoks je u tome što škole istovremeno traže radnike, a oni koji su spremni da rade u prosvjeti ne mogu godinama da dođu do pune norme. Umjesto vatrogasnih akcija svakog avgusta, potrebno je sistemski i dugoročno planirati kadrove, te prosvjetu učiniti dovoljno privlačnom da mladi ljudi u njoj ostanu.
Nije presudno koliko će oglasa biti raspisano ni koliko će radnih mjesta biti popunjeno. Najvažnije je da u učionici bude nastavnik koji je siguran da će i sutra biti tu. Škola ne može davati sigurnost djeci ako je sam nastavnik nema. Svaka reforma obrazovanja zato bi morala početi od pitanja kako prosvjetnom radniku obezbijediti stabilan posao, punu normu i uslove koji odgovaraju odgovornosti koju nosi.
