Zašto je stradanje srpske djece nepobitan dokaz genocida
Istoričar Miloš Ković ukazao je na činjenicu da su Srbi bili među prvim žrtvama koncentracionih logora na evropskom tlu, naglasivši da masovno stradanje srpske djece kroz oružane sukobe u dvadesetom vijeku nedvosmisleno potvrđuje postojanje genocidne namjere s ciljem zatiranja cijelog jednog naroda.
Ković je u izjavi za novinsku agenciju Srna napomenuo da se cjelokupna srpska istorija prošlog vijeka može posmatrati kroz prizmu stradanja u logorima. Prema njegovim riječima, posebno potresnu dimenziju predstavlja činjenica da su u tim zatvoreničkim centrima tokom Prvog svjetskog rata život gubila djeca, s posebnim osvrtom na Doboj i Nežider u blizini Beča, o čemu domaća istoriografija danas iznosi sve obimnija svjedočanstva.
Stravična sudbina najmlađih u logorima NDH
On je podsjetio da savremena civilizacija ne pamti pojavu sličnu onoj iz Drugog svjetskog rata, kada su na prostoru NDH postojali posebni logori za djecu, poput onih u Staroj Gradiški, Jastrebarskom i Sisku. U tim objektima najmlađi su bili izloženi mučenjima, gladi i smrtonosnim bolestima, o čemu je domaća nauka detaljno pisala, dok je globalna javnost i dalje nedovoljno upućena u ove tragične događaje.
Zločini na kućnom pragu i zatiranje identiteta
Pored logora, djeca su nemilosrdno ubijana i na kućnim pragovima, kao i na stratištima od Garavica i Starog Broda, pa sve do Like, Korduna i Banije. Ković je skrenuo pažnju da su u seoskim sredinama, zbog brojnosti tadašnjih porodica, upravo djeca činila najveći udio među ubijenima. Mališanima koji su preživjeli oduziman je identitet, prevođeni su na rimokatoličku vjeru i hrvatizovani, što predstavlja strahotu koja tek treba da bude u potpunosti objašnjena.
Upravo zbog toga, Ković smatra da je filmsko ostvarenje Lordana Zafranovića „Zlatni rez 42: Djeca Kozare“ izuzetno dragocjeno djelo koje doprinosi očuvanju sjećanja i potpunijem proučavanju ove teme. Istakao je da sistematsko ubijanje i muške i ženske djece jasno svjedoči o genocidu, jer je primarna namjera bila uništenje cjelokupnog naroda.
Nekažnjeni zločini u Odbrambeno-otadžbinskom ratu
Govoreći o Odbrambeno-otadžbinskom ratu, Ković je konstatovao da se narod Republike Srpske tada uspio odbraniti, ali da su se teški zločini dogodili na područjima do kojih Vojska Republike Srpske nije uspjela da stigne. Podsjetio je na masovna i nekažnjena stradanja djece u Vlasenici, kao i u regijama Srebrenice i Bratunca, pri čemu je dječak Slobodan Stojanović postao trajni simbol patnje nevinih žrtava. Kako je zaključio, težište pokušaja uništenja srpskog naroda i ranije u dvadesetom vijeku nalazilo se upravo na Srbima u Bosni i Hercegovini.
