Dijete ne mora imati vannastavnu aktivnost da bi imalo ispunjeno djetinjstvo

Pitanje „Na šta vam dijete ide?“ roditelji sve češće dočekuju sa nelagodom, jer ako je odgovor da dijete trenutno nigdje ne ide, slijedi opravdavanje. Psiholog i sistemski porodični psihoterapeut objašnjava da dijete ne mora imati vannastavnu aktivnost da bi odrastalo ispunjeno, niti je roditelj podbacio ako njegovo dijete nema trening, kurs ili čas muzike.

Korist aktivnosti je stvarna, ali nije obaveza

Vannastavne aktivnosti mogu imati veoma važnu ulogu u razvoju djeteta. Sport razvija motoriku i uči dijete saradnji, pravilima, pobjedi i porazu. Muzika, ples i likovno stvaralaštvo podstiču kreativnost, strpljenje, koncentraciju i osjećaj kompetentnosti. Ipak, iz toga ne slijedi da svako dijete mora biti uključeno u neku aktivnost, niti da veći broj aktivnosti znači bolje roditeljstvo.

Kada dijete ne pokazuje interesovanje

Ima djece koja jednostavno ne žele u organizovane aktivnosti. Roditelji nude sport, muziku, ples, strani jezik, a dijete ih odbija ili se zainteresuje na kratko pa odustane. U tim situacijama roditelji počinju da preispituju sebe: propuštaju li neki talenat, je li dijete nezainteresovano ili previše vezano za kuću, a tu se često umiješa i poređenje sa drugom djecom.

Sponzorisano

Cijela videoteka u tvom dzepu.

Filmovi, serije i domaci sadrzaj, bez reklama nasred radnje. Pocni odmah.

Gledaj besplatno →

Psiholog naglašava da nezainteresovanost za organizovane aktivnosti nije isto što i nezainteresovanost za život. Dijete može imati bogat unutrašnji svijet i interesovanja koja odrasli teško prepoznaju – čitanje, crtanje, konstruisanje, istraživanje, vrijeme napolju ili obična igra. Takva interesovanja možda nisu upisana u raspored, ali zbog toga nisu manje vrijedna.

Zadatak roditelja je da djetetu ponudi različita iskustva i mogućnost da nešto proba, ali bez pritiska da mora zavoljeti svaku ponuđenu aktivnost. Nekoj djeci treba samo više vremena da otkriju šta ih zanima.

Dijete koje želi sve, ali se ne zaustavlja

Druga grupa roditelja suočava se sa obrnutim izazovom: dijete bi na sve. Danas fudbal, sutra klavir, za nekoliko dana karate, a već sljedeće sedmice nešto sasvim drugo. Radoznalost i promjenljivost interesovanja prirodni su dio odrastanja, jer djeca kroz isprobavanje otkrivaju šta im odgovara i u čemu uživaju. Ne treba očekivati da dijete odmah prepozna aktivnost kojom će se baviti godinama.

Ipak, ni svaku novu želju ne treba automatski pretvarati u novu obavezu. Dijete tek razvija sposobnost istrajnosti, planiranja i razumijevanja da svaka aktivnost traži vrijeme i trud. Zato je važno razlikovati dijete koje odustaje jer mu aktivnost zaista ne odgovara od djeteta koje odustaje na prvoj prepreci. Insistirati po svaku cijenu nije dobro, ali nije dobro ni učiti dijete da je odustajanje uvijek najlakši izlaz kada postane teško. Dogovoreni probni period može biti dobro rješenje: dijete upoznaje aktivnost, a istovremeno uči da odluke nose i određenu odgovornost.

Gdje je mjera

Mjera nije ista za svako dijete. Zavisi od uzrasta, temperamenta, potreba, interesovanja, školskih obaveza i porodičnih okolnosti. Ono što je jednom djetetu izvor radosti i energije, drugom može biti dodatno opterećenje, pa je važnije od broja aktivnosti posmatrati kako se dijete osjeća.

Psiholog predlaže da roditelji sebi postave nekoliko konkretnih pitanja:

• Želi li dijete zaista da ide na tu aktivnost ili ide zato što ja smatram da treba?
• Raduje li se odlasku ili ga svaki put moram nagovarati?
• Ostaje li mu dovoljno vremena za igru, druženje i odmor, bez gledanja na sat?
• Jesam li mu ponudio dovoljno različitih iskustava ili sam prerano zaključio da ga ništa ne zanima?
• Podstičem li ga na istrajnost ili tražim da nastavi nešto što ga čini nesrećnim?
• Prilagođavam li raspored njegovim potrebama ili ga uklapam u očekivanja okoline?
• I najvažnije – ima li moje dijete ispunjen dan ili samo popunjen raspored?

Slobodno vrijeme nije praznina

Posebno je važno sačuvati vrijeme u kojem dijete nema unaprijed određen zadatak, u kojem ne mora ništa da postigne, nikome da se dokaže i ne mora biti produktivno. Slobodna igra razvija samostalnost, inicijativu, maštu i sposobnost da dijete samo organizuje svoje vrijeme.

Slobodno vrijeme nije praznina koju odrasli moraju da popune, a vannastavna aktivnost ne treba da bude produžetak roditeljskih ambicija. Dijete ne mora da ostvaruje neostvarene snove svojih roditelja, dokazuje njihov uspjeh i bude potvrda da su dobri roditelji. Njegov talenat nije porodični projekat, a rezultat nije dokaz roditeljskog ulaganja.

Iz najbolje namjere roditelji ponekad organizuju skoro svaki sat djetetovog dana, uvjereni da mu tako pružaju više mogućnosti. Djetetu, međutim, nisu potrebne samo mogućnosti nego i prostor da ih bira, da pogriješi, promijeni mišljenje i upozna sopstvene granice.

Cilj nije popunjen svaki termin u rasporedu, nego ispunjeno djetinjstvo. Djetetu su potrebni prostor za igru, odmor, istraživanje, podrška i sloboda da postepeno otkriva sebe.