Svaki četvrti tinejdžer bez ijednog aktivnog dana u sedmici
Svaki četvrti tinejdžer u svijetu tokom prethodne sedmice nije imao nijedan dan sa najmanje 60 minuta fizičke aktivnosti, pokazuje nova globalna procjena Svjetske zdravstvene organizacije (WHO). Riječ je o približno 240 miliona mladih u dobi između 11 i 17 godina.
Kako se navodi u procjeni, stanje se u posljednjih 15 godina gotovo nije popravilo, pa udio fizički neaktivnih adolescenata ostaje skoro nepromijenjen.
Prosjek samo 2,7 aktivnih dana u sedmici
Mladi su u prosjeku navodili da su 60 minuta umjerene do intenzivne aktivnosti imali svega 2,7 dana u sedmici. Svakog dana bilo je aktivno samo 14 procenata ispitanika.
Procjena počiva na 389 istraživanja sprovedenih u 140 država i teritorija, a obuhvatila su više od 3,2 miliona adolescenata.
Djevojčice manje aktivne od dječaka
Razlika između djevojčica i dječaka ostaje velika. Nijedan aktivan dan nije prijavilo 28 procenata djevojčica, dok kod dječaka taj udio iznosi 22 procenta.
Svih sedam dana aktivno je bilo 17 procenata dječaka i svega 11 procenata djevojčica. WHO naglašava da su djevojčice bile manje fizički aktivne od dječaka u gotovo svim analiziranim državama i u svim regijama organizacije.
Razlike među državama idu od četiri do preko 40 procenata
Slika nije ista svuda. U pojedinim državama samo četiri procenta mladih nije imalo nijedan aktivan dan, dok u drugima taj udio prelazi 40 procenata.
Zbog toga WHO upozorava da se problem ne može svesti na tvrdnju da tinejdžeri jednostavno “ne žele da vježbaju”. Na to koliko će se mlada osoba kretati utiču bezbjednost ulica, dostupnost parkova i sportskih terena, mogućnost da se do škole ide pješke ili biciklom, školski programi, cijena sportskih aktivnosti, društvene norme i vrijeme provedeno uz ekrane.
Zašto je kretanje važno i šta traži WHO
Nedovoljno kretanje povećava rizik od kardiovaskularnih bolesti, dijabetesa tipa 2 i pojedinih vrsta raka. Navike formirane u adolescenciji, kako se navodi, mogu se prenijeti i u odraslo doba.
Zato WHO ne poziva samo tinejdžere da “više vježbaju”. Organizacija traži bezbjednije ulice, više mogućnosti za aktivan prevoz, kvalitetniju fizičku aktivnost u školama i pristupačnije sportske sadržaje.
Drugim riječima, odgovornost nije samo na mladima. Okruženje u kojem odrastaju može odlučiti hoće li kretanje biti normalan dio svakodnevnog života ili nešto za šta je potrebno posebno vrijeme, novac i organizacija.
