Film i TV

Film Djeca Bradine premijerno prikazan u Beogradu

Dokumentarni film Djeca Bradine autora Stevana Salatića premijerno je prikazan u Beogradu, u velikoj sali Skupštine centralne beogradske opštine Stari Grad. Riječ je o ostvarenju koje govori o stradanju stanovnika Bradine, nekada najvećeg srpskog sela između Konjica i Sarajeva, u maju 1992. godine. Kako je autor rekao za Srnu, Bradina je, uz Vogošću, jedna od najvećih rana na nacionalnom tijelu srpskog naroda u Odbrambeno-otadžbinskom ratu.

Priča kroz sjećanja djece i ljekara

Istinita priča ispričana je kroz sjećanja ljudi koji su tada bili djeca i kojima je, kako se navodi, na najužasniji način prekinuto djetinjstvo, kao i kroz svjedočenja dvojice ljekara, zatvorenika u logoru Čelebići.

Salatić je naveo da je selo 25. maja 1992. godine napalo više od 4.000 naoružanih pripadnika muslimansko-hrvatskih snaga, regularne Hrvatske vojske, takozvane Armije BiH i republičkog MUP-a. Prema njegovim riječima, tog dana selo je sravnjeno sa zemljom, 45 ljudi je ostalo bez života, djeca su ostala bez djetinjstva, a selo koje je nekada brojalo 1.000 stanovnika ostalo je bez žitelja.

Film širi priču na cijeli Konjic

Na drugom nivou, film priču širi na prostor cjelokupnog Konjica, gdje je nekada živjelo oko 8.000 Srba, a danas ih je svega nekoliko stotina. Kako se u filmu navodi, oni su protjerani sa svojih ognjišta, mnogi su završili u logoru Čelebići, gdje su mučeni i odakle jedan broj njih nikada nije živ izišao.

Treći tok filma vodi upravo kroz svjedočenja ljekara Petka Grubača i Relje Mrkajića. Autor je rekao da je pokušao da opiše strahote tog mučilišta srpskog naroda kroz njihove narative o tome šta su sve morali da liječe u Čelebićima i sa kojom opremom su morali da čuvaju život prebijenih srpskih logoraša.

Želja da Bradina bude viđena kao svetilište

Salatić smatra da je važno da film vidi što više ljudi, jer, kako ističe, ako se ne pamti sjećanje na žrtve, arogantna istorija vrlo često zna da učini da zločin bude poznat po zločincima i po samom zločinu, a ne po žrtvama.

Njegov cilj je, kako je zaključio, da pričom ljudi koji su sve to preživjeli Bradinu prikaže kao jedno veliko svetilište, gdje je velikom broju nedužnih ljudi oduzet život, a preživjeli trajno izgubili svoja ognjišta i ostali sa traumama do kraja života.

Danas u Bradini živi samo dvoje ljudi

U Bradini, koja je do 1992. godine bila najveće srpsko selo na potezu između Mostara i Sarajeva, prije rata živjelo je oko 1.000 Srba, a danas živi samo dvoje. Spomen obilježje sa 88 uklesanih imena ubijenih stanovnika jedino je svjedočanstvo o nekažnjenom stradanju njegovih stanovnika.

Izvor
RTRS

Komentariši

Vaša email adresa neće biti objavljivana. Neophodna polja su označena sa *

Back to top button