Sasvim slučajno nabasah na reklamnu stranu jedne naše kafane daleko u Majamiju. I nisam sklon da gledam slike reklamnih brendova, ma kakvi god bili. Ali ovde me je povuklo. Povuki me čokanjčići koji vise, pa još vidjeh da je na okeanu, a naziv kafane „Rakija Lounge“.
Pa ajd’ još malo, pa vidjeh sarmu, pa karađorđevu, šopsku, pa baklave… Pa opet rakijica… Pa otvorih komentare, i sva naša mladost koja je pobjegla pred ludim tajfunom koji nas je zakačio a da nije, onaj, sa Majamija… I videh nekog mladog momka koji je menadžer… I kako me je majka od djetinjstva trenirala da je hrana podjednako bitna kao i način kako je hrana servirana, počeh da uživam i u svim tim detaljima osjećajući kreativnost i ljubav onih koji to rade.
Pa vidjeh, menadžer mlad momak… A onda mu otvorih i profil: tu su prijatelji, porodica, žena, dijete i naravno, bi mi jasno odakle sav taj ukus koji se sajta osjeća.
Ukus kafane
A nema svaka kafana ukus. Ručavao sam i večeravao po luksuznim hotelima sa sve konobarima koji bi poput robova stajali iza nas dolivajući vino i jedva čekao kada će sva ta šarada da se završi. Ukus kafane se gradi i donosi iz familije. Odrastao sam u kafani.
U selu gdje je moj otac bio nastavnik, druge razonode, sem zadruge i naravno, kafane nije bilo. Slike četiri srpskih vojvoda i maršala na bijelom konju kod Bogdana Kafedžiju i dalje tražim ma u koju god kafanu da uđem, a prošlo je četrdeset godina. Ali pravi istorijski smisao kafane ću naći mnogo godina kasnije kada iz dječjih sjećanja budem vadio slike i uspomene na Tozu mejandžiju, ili Arambašu, kako je samog sebe volio da zove, kada bi u tim istim čokanjčićima, (kakvih sam vidio kod mladog kafedžije na Floridi) sipao rakiju sebi i mom ćaletu, a meni sok od zove.
Moj otac alkohol nikada nije podnosio, ali to je bila ulaznica koju je morao da plati za druženje sa Tozom Arambašom i slušanje njegovih priča. A Toza je mene zvao Ministrom inostrenih dijela, iako nisam znaš šta to tačno znači. O njima ću saznati mnogo godina kasnije. Tada nisam znao da je dosta buna i revolucija kretalo iz kafana. Niti da su najljepše pjesme pisane u kafani.
Toza bi vadio kiseo kupus iz kace, dolivao rakiju sebi i mom ćaletu, koji bi taktički zabušavao sa pićem, očekujući Tozu da krene da deklamuje narodne pjesme. Sjedili smo za sofrom sa malim stoličicama, a okolo je bilo dosta stolova sa rasklatenim drvenim stolicama povezanim žicom. Ne sjećam se šta je bilo po zidovima, ali imao sam osjećaj kao da sve te stolice stoje u nekoj paučini. I Toma bi uzimao zamišljenu sablju i pištolje iz pasa, peo se za drvenim šankom i mahao kroz vazduh dok bi deklamovao neki od bojeva sa Turcima. A onda bi i mene podigao i govorio kako je on arambaša a ja ministar koji će da završi daleke škole. Ćale je bio mlad i oslovljavao ga sa Arambašom. A mi smo bili u mejani iz koje je trebala da krene buna. Okolo, gdje su bile puste stolice, bili su ‘ajduci koji su pili rujno vino i slušali njega – Tozu Arambašu.
Toza je samo negdje nestao. Možda kod djece koja su se već odselila u neki od gradova, ali ubrzo od ‘ajdučke meane su ostali samo obrisi i stolovi koji su već bili obavijeni paučinom. Ali ubrzo posle toga je umro. Nije mogao Arambaša bez rujnog vina.
Tada je u selu radila Bogdanova kafana. Ta u kojoj su visili porteti četiri srpskih vojvoda i Maršala Tita na bijelom konju. I ona je trajala negdje do mog polaska u školu, tako da je pamtim po velikom orahu preko puta nje, i autobusu Autotransporta Pirot iz koga se jedan crnomanjesti vozač švalerisao sa jednom ženom sa kojom smo bili u nekim prijateljskim odnosima. Ja sam je zvao babom, a ona je tada imala godina kao ja sada. Svet je bio stariji. A kod Bogdana ispred kafane, u hladovini oraha, mirisala bi jela, kafa iz šoljica sa plavom crtom po sredini, i uz kafu i rakiju penušala Heba Bujanovac koja se pila iz malih čaša. I Bogdanova djeca su bila otišla u grad, tako da je njegova starost zatvorila kafanu.
Bio sam negdje drugi razred kada je Dragi Ćirimidžija, otac mog školsko druga Dejana, planirao da otvori kafanu. Ja i Dejan smo se družili, a moj otac se družio sa svim ljudima u selu. Jedni je tamo bio nastavnik i ni po čemu se nismo razlikovali od svih naših seljana. A to se vraćalo onim što je sada negdje nestalo. Vrućim kravajčetom, mlijekom i sirom koje bi me obično skoro svakog jutra čekalo čim bih progledao. U tom selu, koje smatram svojim iako tamo nisu grobovi mojih predaka, je Dragi najzad otvorio kafanu i nazvao je ni manje ni više nego onako, kako su se svi ti ljudi zvali – „Ćirimidžija“.
Šta je Ćirimidžija?
Sada, oni mlađi kada budu čitali, i još ako sjede negdje u nekoj kafani pored okeana, pitaće se šta je Ćirimidžija? To su vam, draga djeco, vaši djedovi koji bi se u svet otisnuli sa ciglarskim kalupom, torbom majmunkom i pravili ćiramide, ili stari crijep kojim se pokrivale kuće. Često oni takav crijep nisu imali na svojim kućama, ali su ga pravili onim bogatijma.
I otvorio je Dragi kafanu od para koje je zaradio ka Ćirimidžija. Uložio je svoje ciglama izgoljene ruke u šank, pločice, nekoliko stolova sa žuto tapaciranim stolicama… I mislim da je bila Nova Godina kada su je svečano otvorili. Vakum koji je nastao zatvaranjem Bogdanove kafane se popunio. Zime su bile duge i ćirimidžije tada nisu radile. Pio se Rubinov Vinjak, Štok, Kruškovac… prepričavale priče o kuvaricama, tim mitskim božanstvima o kojima sam već jednom pisao, gazdaričinim kćerkama po ciglanama po kojima su radili i druge lovačke priče… Ispijali se špriceri Plemenke uz Hebinu kiselu vodu. A ja bih bio u stanju da satima sjedim i slušam. Jedva sam čekao da se i časovi u školi završe samo da što prije skoknem do kafane. Dolazili bi zajedno sa ocem. Naručili po sok, odigrali partiju šaha, dok bi sa strane uvijek bilo mislioca koji bi znali šta je najbolje da odigram.
Tu sam naučio i kockarske veštine. Igrao bi se poker i ajnc. Ulagao bi se neki sitan novac i gubio. Jednom smo ja i moja dva drugara riješili da se okušamo u kockarskom zanatu. Popeli se na brdo, (koje sada već odavno uraslo), sakrili iza kamena i svako je uložio po pet banki. Igralo se kratko, jer onaj ko je izgubio, izgubio je sve. Ja sam zaradio deset banki, Bojan petnaest, a ne sjećam se ko je izgubio. Odnio sam kući i rekao majci da sam zaradio pare na kocki. Majka me pogleda oštro, pogledom koji je bio gori od batina, i samo mi reče da joj takve pare ne trebaju u kuću. Nisam znao šta ću sa tim parama i mislim da sam ih vratio tom drugaru.
U „Ćirimidžiji“ sa Dejanom smo često znali da služimo. I nikada se nisam osjećao odvažnijim i posle svih životnih poziva i uspjeha nego tada: kada sam služio u kafani.
I prošlo je skoro četrdeset godina od kada je „Ćimidžija“ otvorena. Sada je to nadaleko čuvena kafana u kojoj se sprema odlična riba, iako u moj Vlasini posle uništavanja rijeke od krupnih graditelja minihidrocentrala, ribe više i nema. U Ćirimidžiji se sprema morska i riječna riba. I često me kolege iz sveta bijelih mantila pozovu kada se nekim čudom, na proputovanju ka moru ili već ne znam gdje, slučajno nađu tamo, i u razgovoru sa mojim školskim saznaju, tu, moju istoriju na koju sam posebno ponosan.
Hvale roštilj a oko njih okean
I kako me je Rakija Lounge pokrenula da ovaj dio mojih sjećanja izlete, nadam se da će i ta kafana, negdje na Majmi Biču, u koji sam bio samo sa junacima iz „Poroka majamija“, da živi isto kao i Ćirimidžija. Ćirimidžija je majstor za morsku ribu, a kafana na brdovitom Balkanu; ovdje, u Rakiji, vidim hvale roštilj, a oko njih okean. Izgleda da ništa kod nas Srba ne može da bude logičnim redom, ali ono što kafanu čini kafanom to je ono što se donosi iz kuće: tamo gdje ima porodice u kući, biće je i u kafani.
A kafedžija koji ne čuva familiju, neće znati da sačuva ni kafanu. I dan danas idem samo po onim kafanama gdje se, to, neko prirodno zajedništvo osjeća. Ne osjeti se to kada ti se neko klanja, dosadno doliva vino, trčkara oko tebe ili otvara vrata; već kroz razgovor sa konobarom za koga ne znaš da je gazda.
I za kraj da prepričam anegdotu jedne moje drage prijateljice Tanje, Hrvatice koju sam upoznao radeći po UN-u (ne spominjem zbog političke korektnosti već da bi priča bila jasnija) koja je sa još jednim našim muslimanom iz Bosne otvorila kafanu u Iraku. a pod patronatom Srbina koji je bio dobro pozicioniran.
Kafana se zvala UNdercover. U početku krenulo od jednog kontejnera, pa kako se društvo širilo povećavali se broj kontejnera. I kako je u početku bila namijenjena uglavnom zavađenoj braći da se ljudski nose sa Tomom Zdravkovićem i Halidom Bešićem, vremenom, ne bi me čudilo da je na mala vrata ušao i Riki Martin. Ne zbog španaca, već je to bilo jedino mjesto zaštićeno od granata i raketa. Što bi se današnjim rječnikom nazvalo – sigurna kuća.
I jednog jutra, tog našeg muslimana, zaustavi Iračanin koji je radio kao fizikalac u bazi i pitao ga da li je on musliman. Ovaj ga pogleda, onim umornim očima kada daješ sebi riječ da je krajnje vrijeme i da takav život više nema smisla, i odgovori mu: “Da… jesam…ja sam musliman!”. A ovom iračaninu i dalje nije bilo jasno, pa ga pitao, a kakav si musliman kad piješ. Ovaj mu samo odgovorio, loš…loš musliman. I vjerovatno je da su nečiji životi bili sačuvani upravo zahvaljujući familijarnosti kafane UNdercover.
Tako da, ako vas put natjera negdje na jug, isključite se sa auto puta i naćićete Ćirimidžiju sa najukusnijom morskom ribom, a ispred vas može izletjeti sasvim živa divlja svinja; a ako vas put nanese do Majamija , javite mi kakvi su ti ćevapi u Rakija Lounge, iako je okolo okean; a ako negdje u nekoj pustari gdje bjesni neki građanski rat čujete za neku kafanu, potražite Tanju jer to mora da je njeno maslo. Kafanu čine ljudi: i oni koji je drže, kao i oni koji u njoj sjede.
U potrazi za sisa(nargila) barom naletih na natpis Rakija,a ono Lounge nisam ni skontala sta znaci jer neznam engleski,to moja djeca odrade sto se prevoda tice i onako cisto iz znatizelje udjosmo u prekrasnu bastu restorana,bismo prvo pozdravljeni na engleskom,a onda upitah razumiju li “naski”…uz divnan osmjeh jedna divna djevojka rece “NARAVNO”….Da ne duljim,pojedoh ja sarmu onu pravu nasu,popih rakijicu serviranu u cokalju,a cokalj u maloj staklenoj posudi punoj leda auuuuuuuuuhhhh ugodjaj bez premca!Kasnije se i uslikah pored zastave bivse nam drage Yuge u dvoristu restorana!Nisam imala tu cast da upoznam gazdu,ali sve pohvale za ugodjaj kompletni,a posebne pohvale za… Pročitaj još »