Bivši direktor Sekretarijata za vjere Vlade RS: Spasio život Lukaču pa udario autom dvije učesnice protesta (FOTO i VIDEO)
Jovo Turanjanin, bivši direktor Sekretarijata za vjere, danas je, kako navodi odbornik PDP-a u Skupštini Grada Banjaluke, Draško Stanivuković, udario je automobilom na dve djevojke na pješačkom prelazu.
Djevojke su, po izjavi Stanivukovića, skupa s njim i drugim protestantima svoje nezadovoljstvo cijenama goriva izražavali tako što su neprestano prelazili pješice preko pješačkog prelaza.
Turanjanin nije htio biti strpljiv i pričekati da djevojke pređu pješački prelaz, navodi Stanivuković.
Došlo je osam auta policije, kaže Stanivuković. Nisu upisali njega nego nas – dodaje i kaže da će cijeli slučaj prijaviti policiji, budući da su upisali broj tablica.
Sekretarijat za vjere, koji djeluje u sastavu Ministarstva prosvjete i kulture Vlade Republike Srpske, je za vrijeme u kojem je Turanjanin bio direktor (od 2006. – do 2013. godine), raspolagalo sa budžetom od 1.300.600 KM.
Budžet se dijelio po principu: 45 odsto Pravoslavnoj crkvi, 35 odsto Islamskoj zajednici, te 20 odsto Katoličkoj crkvi i Jevrejskoj zajednici.
Turanjanin (na slici dole, krajnje desno) je svojevremeno izavio da je spasio život Draganu Lukaču, u julu 1992. godine izvukavši ga iz sabirnog centra u Šamcu. Lukač je, po njegovoj izjavi, nakon puštanja “pobjegao od ludila u Beč”.
Prenosimo njegovu kompletnu izjavu iz marta 2009. godine.
Direktor Sekretarijata za vjere u Vladi RS Jovo Turanjanin kaže da su on i profesor Aleksa Buha spasili život pomoćniku direktora SIPA Draganu Lukaču u julu 1992. godine izvukavši ga iz sabirnog centra u Šamcu.
– Da je Lukač zatvoren u Šamcu javio mi je iz Sarajeva moj bliski rođak Ljuban u junu 1992. godine. On je oženjen Lukačevom sestrom Marijom tako da smo se ja i Lukač prije rata družili. Nazvao sam odmah profesora Aleksu Buhu, koji je tada bio ministar, a meni i Lukaču ranije profesor na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. Buha je upotrijebio sav svoj uticaj i poznanstva da Lukač bude pušten. To se i dogodilo u drugoj polovini jula, kaže Turanjanin.
Podsjeća da su prije toga bili počinjeni zločini nad srpskim civilima u Sijekovcu i u drugim mjestima u Posavini i da je bilo jako teško nekoga osloboditi iz zatvora.
– Moj rođak i snaha zvali su me poslije Lukačevog puštanja i zahvalili mi. Rekli su mi da je Dragan pobjegao od ovog ludila u Beč. Poslije se vratio u Orašje, ne znam koje je poslove obavljao tamo. On me do danas nikada nije nazvao, a zna šta sam učinio za njega. Ali bez obzira na to, ja se ne kajem i opet bih spasio život svakom čovjeku ma ko on bio. Onaj ko spasi jedan ljudski život kao da je spasio cijeli svijet – kaže Turanjanin.
Ističe da su poslije potpisivanja Dejtonskog sporazuma i dolaska mira on i Dragan Lukač, svako u svom entitetu, zauzimali visoke funkcije, i da je prilikom prvih odlazaka u Sarajevo pomišljao da ga potraži, ali da to nije učinio.
– Smatrao sam da je red, ljudski red da mi se javi i kaže hvala za uslugu koja je u tom trenutku bila vrijedna života – kaže Turanjanin.
Ističe da ga je Lukačeva izjava o “grobu i zatvoru” podstakla da ovu priču iznese u javnost.
– Ta morbidna izjava da je “kriminalcima i diktatorima mjesto u groblju ili u zatvoru” upućena je u suštini Republici Srpskoj i srpskom narodu, ali i Miloradu Dodiku koji je, valjda, taj diktator. Svaki napad na legitimno izabrane predstavnike jednog naroda jeste napad i na taj narod i to je tačno – zaključuje Turanjanin.
Pomoć
Jovo Turanjanin kaže da bi i sada, kao hrišćanin, pomogao Draganu Lukaču kad bi mogao.
– Ali moj je utisak da njemu više ne može pomoći niko, osim ako to ne postigne ova moja izjava koju dajem pod punom materijalnom i moralnom odgovornošću. Ako je normalan, trebalo bi da ga otrijezni i spusti na zemlju, kaže Turanjanin.
(izvor izjave: glassrpske)
