Sport

Bilo jednom u Americi

Jugoslavija je 8. septembra 2002. godine osvojila zlato na Svetkom prvenstvu u Indijanapolisu.

Za mnoge je osvajanje Svjetskog prvenstva u Indijanapolisu 2002. godine najveći reprezentativni uspeh u istoriji domaće košarke. Veličanstvene pobjede protiv Amerike, na njihovom terenu, kao i protiv Argentine, nakon produžetka u finalu, su urezane u glavi i ispod-prosječnim zaljubljenicima u košarku, koji su bili dovoljno stari da pamte dešavanja iz tog perioda. Jugoslavija na tom Šampionatu nije samo osvojila titulu, nego je odbranila, jer je četiri godine ranije u Atini takođe podigla pehar namijenjen najboljoj selekciji svijeta. U Indijanapolisu je potvrđena apsolutna dominacija jugoslavenske košarke, koja je uz male prekide trajala skoro 30 godina na svjetskim takmičenjima, u svim selekcijama.

“Jedna planeta – jedna titula”  je bio slogan koji su Amerikanci smislili prilikom promocije Prvenstva u Indijanapolisu. Čuvene dvorane “Konseko fildhaus” i “RCA dom” su bile borilište izuzetno kvalitetnog turnira, na koji je stiglo 16 reprezentacija sa visokim ambicijama. Četiri grupe po četiri tima, nakon toga po tri prvoplasirane u novi krug, gdje su se formirale dve grupe sa po šest ekipa, od kojih su četiri prvoplasirane išle u četvrtfinale. Od 29. avgusta do 8. septembra je bilo potrebno odigrati 9 utakmica, bez greške ili sa “dobro raspoređenim” porazima u grupnoj fazi.

Loading...

Daleko od toga da je put do zlata bio lak i da je sve išlo glatko. Naprotiv, osvajanje ovog odličja pratili su problemi od samog starta. Nakon dužeg vremena završni dio pripremnih utakmica odigran je u Beogradu. Dugo je prestonica čekala da pozdravi “plave”, ali su ih na put ispratili zvižducima, jer je tim zabilježio poraze na turniru sa Australijom, Rusijom i Turskom. Neuspjesi nisu toliko brinuli koliko je igra tima, punog zvijezda. Na posljednjem pripremnom turniru pred početak Mundobasketa zabilježen je iznenađujući poraz od Novog Zelanda u Njemačkoj. Samo 15-ak dana kasnije taj isti Novi Zeland smo gledali drugačijim očima, ali poraz u pripremnoj utakmici je dodatno iskidao živce navijačima i bilo je sve više onih “poznavalaca” ispred zgrade ili na poslu, kafiću… sigurnih da nam sledi neuspjeh na velikom takmičenju.

Početak Prvenstva je vratio osmjeh na lica navijača, preslišana je nejaka Angola sa više nego ubjedljivih 113:63. Tim Svetislava Pešića je povratio samopouzdanje i izbacio svu negativnu energiju na nedoraslom protivniku. Čak osam igrača u prvom meču je imalo dvocifren košgeterski učinak.

Baš kada su počela poređenja sa osvajanjem zlata u Turskoj predhodne godine i na Svjetskom prvenstvu u Atini četiri ljeta ranije, maštanje o već viđenom finalu sa američkim “drim timom” raspršila je reprezentacija Španije. U drugom meču na turniru upoznali smo Pau Gasola, igrača koji je tada nagovijestio da će obilježiti početak novog milenijuma u reprezentativnoj košarci. “Furija” je u stilu svog nadimka otvorila meč, Jugoslavija je 30 minuta stizala prednost i u posljednjim trenucima imala priliku za produžetak, ali je Dejan Bodiroga promašio iz pozicije na koju kladioničari ne bi stavili više od 1.05 kvotu za njegov pogodak. Španija pobjeđuje, a u reprezentaciju se vraća nemir iz pripremnog perioda.

Brinuli smo i u prvih 20 minuta protiv Kanade, jer je igra bila neubjedljiva. U drugom poluvremenu je isplivao kvalitet “plavih” i relativno lako stižemo do druge pobjede 87:71 i plasmana na drugo mjesto, iza Španije, pred drugu fazu takmičenja. Ukrštali smo se sa grupom B, pa su nam protivnici bili Portoriko, Brazil i Turska.

Danijel Santjago je igrač koga su sigurno sanjali igrači Jugoslavije nakon prvog meča protiv Portorika. Na prvi pogled nezgrapni centar, koji je dobrim dijelom karijere više privlačio izgledom nego igrom, nam je zagorčao to veče (ili jutro, termini utakmica su bili kasno noću po našem vremenu). Portoriko je jedna od onih reprezentacija koja je nerijetko uzimala skalp Jugoslaviji na velikim takmičenjima, tako je bilo i u Indijanapolisu. Nervoza i u timu i u stručnom štabu, a pogotovo među navijačima, bila je sve veća. Plasman u četvrtfinale je doveden u pitanje.

Peta utakmica na Prvenstvu protiv Brazila, kao da prethodne četiri nisu odigrane. Na teren izlazi neka nova Jugoslavija, u kojoj sve ide po planu. Prepoznatljiva igra koja je krasila “plave” u Turskoj 2001. viđena je i te večeri, “karioke” su poražene 90:79.

Ni najglasniji “poznavaoci” iz trećeg pasusa nisu više bili sigurni u kom smjeru ide Pešićev tim. Da li se vratio u formu ili bljesnuo na trenutak. Uslijedila je repriza finala sa Evropskog šampionata 2001. godine, protivnik je bila selekcija Turske. Taj meč je direktno odlučivao o prolazu u četvrtfinale. Turci su pomalo prijetili revanšom, ali su brže nego što je iko očekivao spušteni na zemlju. Jugoslavija pobjeđuje 110:78 u više od 30 minuta revijalne igre. Klasična demonstracija sile protiv izblajhanih turskih reprezentativaca. Jednobrazne frizure Turaka nisu im donijele jedinstvo na terenu.

Da li slaviti ili ne? U četvrtfinale smo prošli, ali nas tamo čeka domaćin, selekcija Sjedinjenih Američkih Država. Dva naša i jedan njihov poraz dovela su do toga da se viđeno finale igra mnogo ranije. Jedan gigant će ostati bez medalje, uglavnom su predviđanja išla u smjeru da ćemo to biti mi. Ono čemu smo se potajno nadali glasno je na konferenciji za štampu izgovorio Svetislav Kari Pešić. Rekao je da će Jugoslavija pobijediti Amerikance, a posle toga je još nešto ljutito govorio nezadovoljan tretmanom medija i kritikama na račun tima. To je malo ko čuo, svima je u glavi odzvanjalo: “Sutra ćemo pobediti Amerikance.”

Pešić je ponovo bio u pravu. U sigurno najpresnimavanijoj košarkaškoj utakmici u bogatoj istoriji domaće piraterije, Jugoslavija je savladala “drim tim” 81:78. Bodirogine finte, Divčev autoritet, Gurovićeve trojke, Jarićeva slobodna bacanja, suze Džordža Karla na kraju meča… Sve to je viđeno i prepričano mnogo puta do sada, “plavi” su stigli nadomak cilja. Uzet je najveći skalp u prebogatoj kolekciji, savladana Amerika na njenom terenu, u gradu koji se kotira kao “najkošarkaškiji” u SAD.

Prije polufinalnog meča ponovo Kari Pešić u prvom planu. “Slučaj banana”, u kome Vladimir Radmanović izvlači deblji kraj i biva odstranjen iz tima, ispunjava stranice domaće štampe. Strah od narušene atmosfere ispostavio se neopravdan, incident je motivisao i ujedinio igrače u zajedničkom cilju. U polufinalu nam je protivnik Novi Zeland. Kada je njihov trener pred početak Prvenstva nagovijestio da razmišljaju o polufinalu, jer su za plasman na Svjetsko prvenstvo izbacili Australiju koja je bila polufinalista Olimpijskih igara, košarkaška javnost se uglavnom podsmijavala. Mi nismo imali pravo da se podsmijavamo jer su nas preslišali u pripremnom meču. Da li preplašeni čuvenom “hakom” prije početka utakmice, prvo poluvreme je Jugoslavija odigrala u velikom grču i djelovalo je nevjerojatno da se pobjeda nad Amerikom neće materijalizovati zlatnom medaljom. U drugom dijelu je ipak sve došlo na svoje mjesto, Jugoslavija pobjeđuje 89:78 i ide u finale.

U meču za zlato dve selekcije koje su savladale “drim tim”. Branilac titule – četvorostruki šampion Jugoslavija. Izazivač – najatraktivnija ekipa na svetu, Argentina. Veliki hendikep je zadesio “gaučose”, povreda skočnog zgloba Emanuela Đinobilija, Maradone njihove košarke (Manu je stisnuo zube i odigrao par minuta, ali bez očekivanog učinka). Ipak, na terenu je djelovalo kao da im Manu nije ni potreban. Sigurna igra Argentine je potrajala čitavih 38 minuta, naši su igrali u grču i djelovalo je da nemaju rješenja za Južnoamerikance. Na 2′ 31” do kraja utakmice Hugo Skonokini pogađa oba slobodna bacanja i Argentina je povela 74:66.

Osam poena razlike djelovalo je nemoguće stići za tako kratak period, ali se jedan igrač sa tim nije slagao. Dejan Bodiroga u naredna dva minuta postiže i brojkama i slovima 9 (devet) vezanih poena. Jedna greška bi u tim trenucima bila kobna, jer više ne bi bilo vremena da se ispravi, ali Bodiroga je igrao bez greške. Serija 9:1 i izjednačenje. Mogao je Vlade Divac sa linije slobodnih bacanja u regularnom dijelu da skrati muke “plavih”, ali je utakmica otišla u produžetak. Argentinci su bili zbunjeni šta ih je to snašlo na kraju meča, “snajper” je namjestio i Peđa Stojaković, pa je Jugoslavija rutinski odigrala dodatnih pet minuta i stigla do zlatne medalje i titule prvaka svijeta. Bila je to peta šampionska titula. Zaigrano je kolo na centru “Konseko fildhausa”, na ulicama Indijanapolisa i u svim gradovima Jugoslavije karnevalska atmsofera, automobili, zastave… Neopisiva sreća i nacionalni ponos kakav samo uspjesi na takvim sportskim manifestacijama mogu da donesu.

“DRIM TIM” 5

Reprezentacija SAD koja je učestvovala na SP u Indijanapolisu ostaće upamćena po prvim porazima od kad na velikim takmičenjima učestvuju NBA profesionalci.

Do Olimpijskih igara 1992. godine u Barseloni SAD je na velika takmičenja slala selekciju sastavljenu od najboljih univerzitetskih igrača, što je uglavnom bilo dovoljno za osvajanje medalja na Šampionatima. Kako su ih kvalitetom sustizali iz ostatka svijeta (prednjačila je bivša SFRJ i SSSR) odlučili su da od 1992. godine na velika takmičenja šalju tim sastavljen od NBA igrača. Na Igrama 1992. pojavio se “tim snova” sastavljen od velikana košarke, po mnogima najjači košarkaški tim svih vremena koji je igrao neko takmičenje. “Dream team” (tim snova) je bio opšteprihvaćeno ime za selekciju SAD od tog takmičenja. U Indijanapolisu se takmičio “Tim snova 5”, koji je nosio breme 58 vezanih pobjeda svojih prethodnika. Istorijski poraz Amerike, odnosno istorijska pobjeda Argentina, prekinula je taj niz i prekinula mit o nepobjedivosti NBA igrača. Jugoslavija je odmah nakon toga nanijela prvi poraz američkim profesionalcima u eliminacionoj fazi takmičenja, ostavivši ih bez medalje na domaćem terenu i poslavši ih u kvalifikacije za Olimpijske igre 2004. godine, nezamislivu situaciju par dana ranije. Na kraju ih je dokrajčila i Španija u borbi za peto mjesto, pa se tih dana u američkoj javnosti izbjegavalo ime “drim tim”, a jedan od najvećih mitova u košarci je srušen.

Dejvid Štern je smirivao uznemirenu košarkašku javnost izjavama da je NBA nastavila da pobjeđuje, jer igrači u pobjedničkim timovima uglavnom brane boje NBA ligaša, ali to nije moglo da utješi ljubitelje košarke u Americi.

Zlatni “plavi”:

  1. Dejan Bodiroga – 12.9 poena, 4.6 skokova, 2.7 asistencija
  2. Dejan Koturović – 6.6 poena, 4.4 skoka
  3. Žarko Čabarkapa – 1.6 poena, 1 skok
  4. Igor Rakočević – 5 poena, 1.3 asistencija
  5. Predrag Stojaković – 18.8 poena, 5.3 skokova, 2.8 asistencija
  6. Vladimir Radmanović – 6 poena, 3.3 skoka
  7. Marko Jarić – 9.1 poen, 3.1 skokova, 2.9 asistencija
  8. Predrag Drobnjak – 5.7 poena, 2 skoka
  9. Vlade Divac – 8.7 poena, 5.3 skokova, 2.3 asistencije
  10. Miloš Vujanić – 6.7 poena
  11. Dejan Tomašević – 6.2 poena, 5.1 skokova
  12. Milan Gurović – 10.7 poena, 2.9 skokova

Trener: Svetislav Pešić
Pomoćni treneri: Aco Petrović, Stevan Karadžić
Doktor: Dragan Radovanović
Fizioterapeuti: Dušan Petrović, Milorad Ćirić
Direktor reprezentacije: Žarko Varajić
Učesnici:

Grupa A: Jugoslavija, Španija, Kanada, Angola
Grupa B: Brazil, Turska, Portoriko, Liban
Grupa C: SAD, Nemačka, Kina, Alžir
Grupa D: Argentina, Rusija, Novi Zeland, Venecuela

Konačan plasman:

  1. Jugoslavija
  2. Argentina
  3. Nemačka
  4. Novi Zeland
  5. Španija
  6. SAD
  7. Portoriko
  8. Brazil
  9. Turska
  10. Rusija
  11. Angola
  12. Kina
  13. Kanada
  14. Venecuela
  15. Alžir
  16. Liban

PUT DO ZLATA

Jugoslavija – Angola 113:63 (Bodiroga 12, Koturović 8, Čabarkapa, Rakočević 10, Stojaković 13, Radmanović 11, Jarić 11, Drobnjak 11, Divac 9, Vujanić 8, Tomašević 10, Gurović 10)

Španija – Jugoslavija 71:69 (Bodiroga 16, Koturović, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković 16, Radmanović 2, Jarić 6, Drobnjak 7, Divac 2, Vujanić 7, Tomašević 6, Gurović 7)

Kanada – Jugoslavija 71:87 (Bodiroga 12, Koturović 7, Čabarkapa, Rakočević 10, Stojaković 23, Radmanović, Jarić 7, Drobnjak 5, Divac 8, Vujanić 8, Tomašević 7, Gurović 10)

Portoriko – Jugoslavija 85:83 (Bodiroga 4, Koturović, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković 26, Radmanović, Jarić 16, Drobnjak 8, Divac 14, Vujanić 2, Tomašević 4, Gurović 9)

Jugoslavija – Brazil 90:79 (Bodiroga 10, Koturović 2, Čabarkapa 4, Rakočević 10, Stojaković 19, Radmanović, Jarić 2, Drobnjak 5, Divac 7, Vujanić 10, Tomašević 6, Gurović 15)

Jugoslavija – Turska 110:78 (Bodiroga 12, Koturović 12, Čabarkapa 4, Rakočević 10, Stojaković 16, Radmanović 5, Jarić 8, Drobnjak 4, Divac 6, Vujanić 7, Tomašević 10, Gurović 16)

Jugoslavija – SAD 81:78 (Bodiroga 9, Koturović 3, Čabarkapa, Rakočević , Stojaković 20, Jarić 7, Drobnjak, Divac 16, Vujanić 5, Tomašević 6, Gurović 15 – Finli 12, B. Dejvis 8, A. Miler 19, O’Nil 8, A. Dejvis 4, Pirs 19, R. Miler 8, Merion, Vilijams, Valas, Brend, Lafrenc)

Jugoslavija – Novi Zeland 89:78 (Bodiroga 14, Koturović 18, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković 10, Jarić 16, Drobnjak, Divac 13, Vujanić 6, Tomašević 1, Gurović 11)

Jugoslavija – Argentina 84:77 OT (Bodiroga 27, Koturović 3, Čabarkapa, Rakočević, Stojaković 26, Jarić 9, Drobnjak, Divac 3, Vujanić 7, Tomašević 6, Gurović 3 – Sančez 3, Đinobili, Montekija 4, Oberto 28, Viktorijano, Fernandez 2, Skonokini 3, Skola 11, Gutijerez, Noćioni 5, Paladino 10, Volkoviski 11)

Izvor
mvp.rs
Ključne riječi
Loading...
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!