Društvo

Davor Dragičevič: Za mene je naodgovorniji Milorad Dodik (FOTO/VIDEO)

Sto trideseti dan na Davidovim trgu

Dragi moj sine, dušo moja!
Dragi naš Davide, dušo naša! – rekao je Davor.

Podsjetio je da je saučesništvo u ubistvu teži zločin od ubistva i da je kazna za to djelo predviđena do 45 godina robije.

Loading...

– Danas sam bio u MUP-u Republike Srspke. I tamo vrlo dobro znaju da je David Dragičević ubijen, i gdje.

– Kažu da MUP nije učestvovao u ubistvu. Otkud bi se odvijala komunikacija između dva broja, zvanično registrovana na MUP Republike Srpske, i jednog od saučesnika u planiranoj otmici i ubistvu Davida Dragičevića?

– Samo da znate da imam ta dva broja a ima njih još, napomenuo je Davor.

– Otkud ti brojevi, ako MUP RS nije umješan – upitao je.

– Svaki dan se u tim koji radi na pronalasku činjenica i dokaza o organizovanom ubistvu Davida Dragičevića proširuje. I hvala dobrim ljudima na tome.

– Naravno hvala i vama, svima ovdje, koji ste sto trideseti dan uz nas kao i medijima koji nas podržavaju.

– Zvao sam danas i Radio-televiziju Srbije, da ih pitam otvoreno na čijoj su strani. Jesu li na strani građana ove države ili su na strani saučesnika i ubica.

– Želim pravdu! – rekao je Davor.

– Pravda će naravno biti bolna i surova, za zločince i ubice. Počev čak i prije 18. marta, za inspektore koji su radili na tom slučaju.

– Naravno, Đorđe Rađen i ukukaći kuće u ulici Velibora Janjetovića Janje, Ćelo Darko ilić, Željko Karan. Danas je Suzana išla da uzme dokumentaciju od njega a on sjedi ispod slike patrijarha Pavla. Odgovorila je njemu dobro Suzana. Darko Ćulim, direktor Policije, Dragan Lukač, Dalibor Vrećo, Želimir Lepir.

Davorove riječi

– I na kraju, lično meni, u svoj ovoj situaciji najodgovorniji je, meni lično, predsjednik države Republike Srpske, Milorad Dodik.

su naišle a veliko negodovanje okupljenih građana.

“Šta hoće Davor Dragičević? Ubili mu jedno dijete, ima još dvoje. Nek’ zapali slavsku svijeću, nek’ slavi slavu, nek’ pije, nek’ se veseli”,

reče Predsjednik Republike Srpske.

– Pošto mi vrlo dobro znamo ko smo i šta smo. Sto trideset dana smo ovdje, mirno i dostojansveno. Tako će i ostati. Mi smo ljudi, mi nismo sotone. Mi nismo ubice, mi nismo nalogodavci. Mi smo građani ove države, roditelji, ljudi jednom rječju.

Danijela Ratešić Došen

Danijela Ratešić Došen je potom pročitala jedno od pisama koje se svakodnevnu objavljuju u grupi Pravda za Davida.

Pismo gospođe Selme Plančić iz Zenice objavljujemo u cjelosti.

Nisam pisala dugo ali sam bila prisutna tu svaki dan. Pratim, gledam šta se piše, osjećam…iako se ne javljam.

Juče sam ostavila jedan komentar: “Svaki put kad čujem te Vaše roditeljske vapaje, dođe mi da vrisnem od neke tuge što se u meni skupi, da vrisnem toliko da me cijela zemlja čuje…” I od tada pa dok nisam legla, ja sam konstantno imala u glavi nemoguće – kako bih voljela da im ga vratim. Stvarno bih voljela. Baš jako..

I desilo se nešto što je mene rasplakalo, šokiralo ali i obradovalo u isto vrijeme. Imala sam jedan san.

Sanjala sam da sam konačno došla u Banja Luku. Da konačno odam počast Davidu i zagrlim Davora i Suzanu.Osječaj je toliko bio stvaran da sam i dok spavam osjetila nevjerovatnu tremu i uzbuđenje. I tugu…

I onda je sa neke stolice ustao Davor i rekao meni, sa onim širokim osmijehom i srećom i očima kakvu sam već vidjela na slikama sa Davidom: “Sine, baš si našla pravi trenutak kada ćeš da dođeš. I David, koji prilazi ocu s leđa i grli ga sa obe ruke. Ja, koja ostajem u šoku. Davor, kome suze idu niz lice. Ja, kojoj se suze miješaju sa smijehom. Prilazi mi Davor, gura me za neki sto i sjeda pored mene. “Bila si u pravu, za nas nema granica. Sve su nam oni postavili. To što si ti Selma a ja Davor…To nam je dodijeljeno…Da se volimo kao ljudi, biramo mi…”.

Prolazi David na metar od mene, ja doviknem: “Izvini, jel možeš samo malo? I pokažem mu rukom da dođe do mene. Okreće se i pogleda me očima punim svjetlosti. Dolazi do mene, uzima me za ruku, gleda me pravo u oči i kaže: “Vidiš da sam se vratio, nemoj više da plačeš.”. Jednom rukom drži mene za ruku, drugom mi suze briše. I onda me zagrli.

Kunem vam se životom svojim, eto ja ga nikad nisam upoznala. Ne mogu da znam kako izgleda kad grli. Ali sam taj zagrljaj osjetila. Ne znam kako da objasnim, koje riječi uopšte upotrijebiti. Ali sam zagrljaj osjetila i probudila se u suzama.

Ja sam često znala reći i ranije, da sanjam duše sa kojima sam povezana…Bez obzira na daljinu ili na žalost, smrt.

Sigurna sam da mi jesmo povezani. Još sam sigurnija da, da je drugačije, mi bismo se upoznali u životu. Kad-tad. Žao mi je što nećemo, Davide. Jako mi je žao što nećemo. Jako mi je žao što ne mogu da te vratim. Jako mi je žao što ne mogu ni na šta da utičem. Mogu samo da molim…

Ljudi, sigurna sam da među nama ima neko ko može učiniti nešto, a ćuti, iz straha ili koristi. MOLIM VAS. Ovo nije stvar politike. Od početka meni nije bila i ne mogu da vjerujem da ikome uopšte i može biti. Boli me briga i za entitete i za izbore i za partije i za vašu nacionalnu i vjersku opredijeljenost. To je vaše. Kao što je i ovo moje, moje. Ovdje se radi o nečijem djetetu, nečijem sinu, nečijem bratu, nečijem prijatelju. Ako ja, koja ga nikad u životu svom nisam vidjela, osjećam povezanost sa njim, pogotovu poslije ovog sna, šta je onda sa njegovim prijateljima?

Razmišljala sam, koju sliku staviti uz ovo sve a da upotpunjuje. I nedvojbeno mi je prva misao pala na ovu. Ovdje je sve. U očima je sve. Nisu ovo oči narkomana. Ne bi u njima u njima topline onoliko bilo. Nisu ovo oči lošeg čovjeka. Nemojte. Učinili ste već mnogo lošeg. Ono što moj um ne može apsorbovati, da je uopšte moguće učiniti. A činjenice dokazuju…

Molim vas učinite jedno dobro. Otkrijte ubice i privedite ih pravdi. Učinite da ove oči, bar jednom u ovom svemu, mogu mirno da se sklope. Zaslužuju to…

A vama, koji po komentarima pozivate na rušenje, krv i ubistva, mogu reći samo jedno: Ne razlikuje vas to mnogo od ovih koji su ubili Davida. I David to ne bi volio, sigurna sam u to. Molim vas razmislite o tome šta pišete ovdje jer u ime ovog dečka to ne treba.

Mnogi od nas, u vrijeme pametnih telefona, slikaju sve i svašta. Vjerovatno su i mnogi od vas slikali bar nešto što se traži u pinovanom postu. Ja ih nažalost nemam, poslala bih. Vi koji imate, učinite to. Pomozite roditeljima. Ne košta ništa a sigurno im mnogo znači. Ne zamajavajte se politikom, političarima. Učinite nešto za Davida.
Svako dobro.

Zatim je na Trgu pročitana Davidova molitva.

Nakon što su građani u glas otpjevali pjesmu koja je postala svojevrsna himna članova grupe Pravda za Davida, pjesmu koju je komponovao i izveo David Dragičević, Klinac iz geta.

“Šta hoće Davor Dragičević? Ubili mu jedno dijete, ima još dvoje. Nek’ zapali slavsku svijeću, nek’ slavi slavu, nek’ pije, nek’ se veseli”,

reče Predsjednik Milorad Dodik.

– Šta, šta hoću? Davidove gaće! – povikao je Davor.

– Kompaniji Mtel, rekao sam vam prije mjesec dana da mi predate ispis oba broja koja sam kod vas kupio i telefon Davidov. Niste dali. Ne budete li u najkraćem mogućem roku reagovali, ja sam vaš pretplatnik 10 godina, raskiniću ugovor s vama, sve svoje račune vaše ću spaliti ovdje i pozvaću sve ljude ovdje da odu sa vaše mreže i da raskinu ugovor s vama. Morate mi dati to moje, u pitanju je ubistvo djeteta. Koga krijete gospodo? Ovo je posljednje upozorenje, što se tiče Mtela – upozorio je Davor.

– Predmet organizovanog ubistva Davida Dragičevića će se završiti kad mi vratitie Davidove gaće. Dijete mi ne možete vratiti. Sve stvari njegove ćete mi morati vratiti.

(foto: Miroslav Mišo Blagojević / Zoran Borojević)

Ključne riječi
Loading...
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!