Šest stotina srpskih porodica i dalje traga za najmilijima iz „Oluje”
Više od 600 srpskih porodica i danas traga za najmilijima koji se vode kao nestali u „Oluji”, avgusta 1995. godine. U Beogradu je tim povodom održan skup pod nazivom „Vratite nam naše najmilije – predugo čekamo”, koji su organizovali Komisija za nestala lica Vlade Srbije i Udruženje porodica nestalih i poginulih lica „Suza”.
Tri decenije bez odgovora
Helena Krstić, unuka Pere Boromisa, rođena je poslije njegovog nestanka u „Oluji”, pa djeda nikada nije upoznala. Ona je kazala da je njen djed nestao 1995. godine zajedno sa još trojicom saboraca i da njegovi posmrtni ostaci, kao ni ostaci njegovih saboraca, do danas nisu pronađeni.
Sporo traganje i optužbe na račun Hrvatske
Predsjednik Udruženja porodica nestalih i poginulih lica „Suza” Dragana Đukić ukazala je na zastoj u procesu traganja, uz tvrdnju da Hrvatska politizuje ovo pitanje i ne želi da procesuira počinioce zločina nad Srbima. Prema njenim riječima, Hrvatska je jedina zemlja u regionu koja raspolaže poznatim registrovanim grobnim mjestima nastalim asanacijom terena poslije „Bljeska” i „Oluje”, a koja su registrovana i od strane Haškog tribunala.
Đukićeva je dodala da Hrvatska tvrdi da su u tim grobnicama hrvatski državljani, što je, kako je ocijenila, netačan zaključak o nacionalnosti žrtava i način da se prikriju srpska stradanja.
Brojke i svjedočanstva
Predsjednik Komisije za nestala lica Vlade Srbije Veljko Odalović naveo je da se u mrtvačnicama širom Hrvatske nalazi 900 tijela čiji identitet nije poznat. On je dodao da je za više od 400 tijela sigurno da pripadaju Srbima, jer su pronađena na ekshumacijama kojima su prisustvovali predstavnici te komisije.
Tokom skupa snimljena su svjedočenja porodica stradalih u „Oluji”, koja će, kako je rekao direktor Memorijalnog centra Republike Srpske Denis Bojić, postati dio baze podataka tog centra. Bojić je naveo da su u Beogradu snimljena svjedočanstva učesnika pogroma i ljudi koji su u tim danima izgubili svoje najbliže, te da će ona imati edukativnu i istorijsku dimenziju u radu centra.
Predstavnici porodica istakli su da ih najviše pogađa nepravda i činjenica da ni poslije tri decenije nemaju pravo na istinu o sudbini svojih najmilijih.
