Kako prepoznati i spriječiti digitalno nasilje među djecom
Komentari i objave na društvenim mrežama koji na prvi pogled mogu djelovati bezazleno često prerastaju u otvoreno digitalno nasilje kada uključuju fotografije i imena maloljetnika koji se javno izvrgavaju ruglu. Psiholog i porodični psihoterapeut Maja Savanović Zorić upozorava da višemjesečno i višegodišnje ismijavanje djece na internetu ne predstavlja dječiju šalu, već ozbiljan društveni problem koji traži preispitivanje uloge svih odraslih.
Zajednička odgovornost škole i porodice
Prema riječima Savanović Zorić, odgovornost za ovakva dešavanja ne leži isključivo na djeci, niti se teret rješavanja problema može prebaciti samo na roditelje ili obrazovne ustanove. Iako škole objektivno ne mogu kontrolisati sve aktivnosti učenika na mreži niti pratiti svaku grupu, one imaju jasnu obavezu da reaguju čim saznaju za sistematsko prozivanje i zlostavljanje. Neophodno je obaviti razgovore sa đacima i njihovim roditeljima, uključiti stručne pedagoško-psihološke službe, te po potrebi alarmirati i druge nadležne institucije prije nego što dijete dođe u fazu potpunog povlačenja ili odbijanja odlaska na nastavu.
Priprema djece umjesto nemoguće kontrole
S druge strane, od roditelja je nerealno očekivati stopostotni uvid u sve digitalne komunikacije, s obzirom na to da je internet postao neraskidiv dio svakodnevice, druženja i učenja mladih. Umjesto težnje za potpunim nadzorom nad svakom razmijenjenom porukom, ključno je osposobiti dijete da prepozna nedozvoljeno ponašanje, ucjene, prijetnje i pritiske, te da shvati kako dijeljenje tuđih slika bez odobrenja nije prihvatljivo. Najvažniji korak jeste izgradnja povjerenja, kako bi dijete znalo da se u svakom trenutku može obratiti roditeljima bez straha od kazne ili osude.
Odgovornost nijemih posmatrača
Savanović Zorić ističe da se sa djecom mora svakodnevno i otvoreno razgovarati o njihovim navikama na mrežama i stavovima prema vršnjacima. Čak i ako dijete lično ne objavljuje uvredljive sadržaje niti je njihova meta, ono postaje saučesnik ukoliko takve pojave posmatra, dijeli ili im se podsmijeva. Kako zaključuje, ukoliko odrasli godinama znaju za javno ponižavanje i ne preduzimaju ništa pod izgovorom da je riječ o bezazlenim dječijim postupcima, vrijeme je da se zapitamo kolika je stvarna odgovornost cjelokupnog društva.
