U Dragočaju majka Milka Tolimir čuva uspomenu na poginulog sina
U banjalučkom naselju Dragočaj, osamdesetsedmogodišnja majka Milka Tolimir podijelila je svoje potresno svjedočenje za Memorijalni centar Republike Srpske o sinu Siniši, koji je život izgubio u Odbrambeno-otadžbinskom ratu sa tek napunjenih osamnaest godina. Iako joj svaka riječ o preminulom sinu budi neizmjernu tugu, ponosna je što uspomene na njenog dječaka ne tonu u zaborav i što postoji želja da se sačuva priča o njegovom životu.
Odrastanje uz majčinu brigu i odlazak u vojsku
Siniša je bio mlađi sin Milke i Ilije, rođen punih jedanaest godina poslije starijeg brata Slobodana. Tokom djetinjstva suočavao se sa alergijama i bio krhkog zdravlja, zbog čega se majka neprestano trudila i vodila ga ljekarima, želeći samo da njen dječak ozdravi kako bi sutra mogao ravnopravno sa vršnjacima služiti vojni rok. Izrastao je kasnije u stasitog, vedrog i dragog mladića koga je okolina cijenila.
Kada mu se zdravstveno stanje popravilo, došao je trenutak za ispunjenje vojničkog duga, što je predstavljalo veliku čast za njega i čitavu porodicu. Svoj osamnaesti rođendan i sticanje punoljetstva Siniša je proveo na odsluženju vojnog roka u Petrovcu. Budući da su ratna dejstva već uzimala maha, poručio je ukućanima, koji su tada boravili u Glamoču, da ne dolaze na polaganje svečane zakletve zbog opšte nesigurnosti.
Posljednji susret i poruka zabrinutog sina
Nedugo zatim mladić je dobio priliku da nakratko posjeti rodni dom, što se ispostavilo kao njegov posljednji boravak uz porodicu. Pred sam povratak na vojničku dužnost, brižno je molio majku da ujutro ne ustaje i da se odmara umjesto što ga ispraća, ali majčinsko srce nije moglo da miruje. U sjećanju je ostao urezan i njihov završni telefonski razgovor, u kojem je mladi borac tražio tople čarape i pokazao veliku brigu za oca Iliju, moleći da ga ne ostavljaju samog ako nastupi opasnost za Glamoč.
Tragična sudbina mladića na kupreškom ratištu
Život mladog borca prekinut je 4. novembra 1992. godine u Donjem Malovanu na Kupresu. Prvobitno je počivao u Glamoču, ali je porodica usljed ratnih okolnosti morala da napusti rodni kraj i novi krov nad glavom pronađe u Banjaluci. Budući da godinama nisu mogli redovno obilaziti njegov grob, nakon završetka rata njegovi posmrtni ostaci prenijeti su na groblje u Ramiće kod Banjaluke.
Uspomenu na Sinišu prate i sjećanja na njegove školske drugove iz iste generacije, od kojih je jedan takođe nastradao na kupreškom tlu, dok je drugi život izgubio kod Bihaća. Majka Milka sa dubokom zahvalnošću gleda na činjenicu da žrtva ove trojice drugova i njenog sina Siniše ostaje zabilježena za buduća pokoljenja.
