Zašto je mačevanje u Banjaluci potpuno nestalo sa sportske scene
Iako su takmičari godinama donosili priznanja sa regionalnih nadmetanja, mačevanje u Banjaluci je prije više od dvije godine u potpunosti ugašeno, a jedini gradski klub stavio je ključ u bravu. Uvođenje novih zakonskih propisa, kruta administracija, nedostatak adekvatnog prostora i izostanak šireg interesovanja doveli su do toga da ova olimpijska vještina u gradu postane samo dio prošlosti.
Mačevalački klub Banjaluka predstavljao je od 2013. godine jedino utočište za sve poklonike ovog sporta. Ipak, administrativne prepreke i stroga pravila onemogućili su dalji rad organizacije, koja već duže od dvije godine nema nikakvih aktivnosti.
Zakon o sportu postavio nedostižne zahtjeve
Presudan udarac funkcionisanju kluba zadat je usvajanjem novog Zakona o sportu, čije odredbe manji i nekomercijalni kolektivi jednostavno nisu mogli da ispoštuju. Prema važećim propisima, sportsko društvo mora imati zaposlenog i licenciranog trenera pod ugovorom, kao i diplomiranog profesora fizičkog vaspitanja.
Bivši voditelj i trener kluba Senja Jakšić ističe da je u Bosni i Hercegovini praktično nemoguće pronaći licenciranog stručnjaka za ovu oblast, jer se takav kadar pojavi eventualno jednom u deceniji. Angažovanje trenera sa strane podrazumijevalo bi plaćanje ugovora i pripadajućih doprinosa, što je za grupu od šest ili sedam rekreativaca predstavljalo nepremostiv finansijski i organizacioni teret, zbog čega je bio primoran da odustane od daljeg rada.
Od rekreativnih termina do gašenja rada
Nakon što su uslovi za zvaničnu registraciju postali nedostižni, članovi su jedno vrijeme pokušavali da održe kontinuitet na amaterskom nivou, funkcionišući poput rekreativaca koji se vikendom okupe na terminu za fudbal. Međutim, u pravnom i formalnom smislu, klub više nije imao mogućnost da legalno postoji i djeluje.
Zasićenje i teret na jednom čovjeku
Osim složenih administrativnih barijera, ogroman problem predstavljala je činjenica da je cjelokupna organizacija zavisila isključivo od entuzijazma jedne osobe. Vođenje svih segmenata bez podjele zaduženja vremenom je stvorilo veliko opterećenje i zamor.
Jakšić objašnjava da takav pristup neminovno dovodi do zasićenja kada privatne obaveze počnu da trpe. Situacije u kojima bi na zakazani trening od pet prijavljenih došao samo jedan član, i to bez prethodnog obavještenja ostalih, dovele su do toga da nekadašnje zadovoljstvo i strast prema viteškom sportu prerastu u neizdrživ teret.
