Ana Trišić Babić: OHR se ponaša kao trajna institucija u BiH
Direktor Kancelarije za međunarodnu saradnju Republike Srpske Ana Trišić Babić izjavila je da budućnost međunarodnog nadzora, ukoliko je zaista nastupilo vrijeme domaćih rješenja, mora biti predmet jednako ozbiljne rasprave kao i političko djelovanje institucija čiji rad taj nadzor ocjenjuje. Ona je to navela povodom 70. izvještaja OHR-a upućenog Savjetu bezbjednosti UN, uz ocjenu da je taj dokument propustio da ponudi analizu sopstvene budućnosti.
Prema njenim riječima, od izvještaja se opravdano očekivala temeljna analiza budućnosti OHR-a, preostalih funkcija međunarodnog nadzora i uslova pod kojima bi taj nadzor mogao biti završen. Umjesto toga, kako je istakla, pažnja je usmjerena na političke procese u Republici Srpskoj, dok pitanje institucionalne budućnosti samog nadzora ostaje bez jasnog odgovora.
Skoro 31 godinu nakon Dejtona
Trišić Babić je ukazala da 70. izvještaj visokog predstavnika Savjetu bezbjednosti UN ponovo potvrđuje da je OHR, gotovo 31 godinu nakon Dejtona, zapostavio privremenu prirodu svog mandata i da nastavlja da djeluje kao da je riječ o stalnoj instituciji političkog poretka Bosne i Hercegovine. Ona je naglasila i potrebu preispitivanja međunarodnog nadzora, uz poštovanje Dejtonskog sporazuma, demokratskog legitimiteta institucija Republike Srpske i preuzimanja pune odgovornosti domaćih političkih predstavnika.
Poruka iz Savjeta bezbjednosti i test dosljednosti
Kako je navela, posebno je značajno to što se takav pristup nastavlja upravo u trenutku kada Sjedinjene Američke Države otvoreno poručuju da je vrijeme nametljivih međunarodnih intervencija završeno i da odgovornost za budućnost Bosne i Hercegovine moraju preuzeti predstavnici njena tri konstitutivna naroda. Stav SAD u Savjetu bezbjednosti UN bio je jasan: one napuštaju politiku izgradnje država i nametljivih intervencija, a vrijeme je za domaća rješenja koja će predvoditi predstavnici tri konstitutivna naroda BiH.
Ta poruka, smatra direktor Kancelarije za međunarodnu saradnju RS, otvara ozbiljno pitanje političke dosljednosti međunarodnog pristupa Bosni i Hercegovini. Ako se odgovornost za političke procese želi vratiti domaćim predstavnicima, mora se objasniti kako se taj cilj usklađuje sa daljim zadržavanjem vanrednih ovlašćenja za nametanje zakona, smjenjivanje demokratski izabranih zvaničnika i nadziranje političkih procesa.
