Kuća na periferiji Banjaluke za 200.000 maraka ili mali stan u centru
Za budžet od oko 200.000 maraka danas se u Banjaluci mogu birati dvije sasvim različite računice: kuća na periferiji Banjaluke sa dvorištem ili mali stan u gradskom jezgru, bez mjesta za automobil. Tržište nekretnina u okolini grada, prema riječima ljudi iz struke, sve više vuče kupce ka prigradskim naseljima, ali uz kompromise o kojima valja razmisliti prije konačne odluke.
Da se fokus kupaca pomjera ka rubnim dijelovima i vlastitim dvorištima, za BL portal potvrđuje Dragan Milanović, direktor agencije za nekretnine „Remax“. Razlog vidi u rastu cijena novogradnje, ali i starih stanova, zbog čega građani sa ovakvim budžetom traže prostranije alternative. Prema njegovim riječima, kupci za novac kojim raspolažu više ne mogu da nađu nekretninu koja im po površini odgovara potrebama, pa je zato znatno veći broj klijenata nego prije pet godina koji se odlučuju za kupovinu kuće u naseljima oko Banjaluke, poput Dragočaja, Motika, Debeljaka, Šargovca i Drakulića, ili tamo kupuju placeve i grade.
Cijene u novogradnji gurnule kupce ka periferiji
Milanović ističe jasnu računicu: za 200.000 maraka u strogom i širem centru grada danas se može kupiti stan od 35 do 50 kvadrata, dok se za isti novac u prigradskim naseljima kupuje zemljište i gradi kuća od stotinak kvadrata.
Placevi u tim naseljima, precizira direktor „Remaxa“, koštaju od 20 do 60 maraka po kvadratu, zavisno od površine i dostupne infrastrukture kakvi su put, struja, voda i kanalizacija.
Ta računica poklapa se sa stanjem na terenu u naseljima desetak kilometara od centra, poput Čokorskih polja, Mišinog Hana i Prijakovaca, ili na drugoj strani prema Glamočanima, Slatini i Malom Blašku, gdje dunum zemlje košta između 15.000 i 40.000 maraka. Kada se od ukupnog budžeta odbiju plac sa pristupnim asfaltom i priključci, ostaje sasvim dovoljno sredstava za izgradnju moderne montažne ili zidane kuće.
Useljenje je realno uz prosječnu opremljenost
Milanović potvrđuje da je useljenje sa ovim iznosom apsolutno izvodljivo, ali uz jedan važan uslov – da se radi o prosječnom nivou opremljenosti i kvaliteta gradnje. Ukoliko se neko odluči za luksuzniji objekat, iznos nije dovoljan, jer cijena materijala za završne radove, poput keramike, sanitarija, podova, grijanja, uređenja dvorišta i ograde, može značajno da poveća investiciju.
Ono što ovakvu kupovinu čini posebno privlačnom jeste osjećaj slobode koji donosi vlastito dvorište, ali i činjenica da se vlasnik neće suočiti sa jednim od gorućih problema u gradu, a to je muka oko pronalaženja parkinga.
Gorivo i infrastruktura kao skriveni trošak
Ipak, život na udaljenosti od petnaestak kilometara nosi svoje izazove i skrivene troškove na koje struka upozorava. Milanović napominje da ljudi prilikom gradnje dio poslova obave sami ili uz pomoć prijatelja, što se obično ne ukalkuliše u cijenu, dok se najveće praktične mane ovakvog života ogledaju u svakodnevnoj organizaciji.
Kako objašnjava, život u tim dijelovima ima i prednosti i nedostatke, a sve zavisi od navika, broja članova domaćinstva, uzrasta i posla. Ako su djeca manjeg uzrasta, udaljenost od vrtića, škole ili vannastavnih aktivnosti traži veći angažman roditelja nego u centru. Sa druge strane, dvorište djeci pruža mnogo više boravka napolju nego što ga imaju vršnjaci iz stanova, dok penzioneri imaju svoje potrebe, pa životne navike porodice i sadržaji koje nudi naselje utiču na konačan izbor.
Upravo taj svakodnevni, porodični angažman podrazumijeva i veliku potrošnju goriva, česta putovanja i bržu amortizaciju vozila. Pored prevoza, kupci moraju biti svjesni i infrastrukturnih manjkavosti u rubnim naseljima, koje se najčešće ogledaju u povremenim nestancima vode tokom sušnih ljetnih mjeseci ili prekidima u isporuci električne energije usljed lošijih vremenskih prilika.
Šta isti novac donosi u gradu
Ako se sa istih 200.000 maraka ipak ostane u gradu i izbjegne svakodnevna vožnja, slika komfora mijenja se u korist blizine sadržaja, ali na veliku štetu kvadrature. U užem centru Banjaluke, gdje kvadrat dostiže oko 6.000 maraka, za taj iznos može se kupiti tek mali stan od 33 kvadrata. Nešto bolja situacija je u naseljima poput Rosulja i Lazareva, gdje se cijene novogradnje kreću od 3.900 do 4.800 maraka po kvadratu, što omogućava kupovinu stana površine od 40 do 50 kvadrata.
Prava zamka leži u hroničnom nedostatku parkinga i u činjenici da oglašene cijene novogradnje obuhvataju isključivo stambeni prostor. Vanjsko parking mjesto košta dodatnih 12.000 maraka, dok mjesto u suterenu zgrade, odnosno garaži, iznosi čak 25.000 maraka, što automatski probija početni budžet.
Savjet stručnjaka: stanovanje ili investicija
S obzirom na ovakvo stanje na tržištu, direktor „Remaxa“ ima konkretan savjet kako najbolje iskoristiti 200.000 maraka, a preporuka direktno zavisi od toga da li kupac traži krov nad glavom ili priliku za zaradu.
Ako bi kupovao nekretninu za stanovanje, sa tim budžetom odlučio bi se za plac od 600 do 700 kvadrata za 30 do 40 hiljada maraka i gradnju prizemne kuće od 80 do 100 kvadrata.
Pravila igre se, međutim, potpuno mijenjaju kada je u pitanju biznis. Kada bi kupovao nekretninu kao investiciju, odabrao bi manji stan u centru grada, jer je prinos na uloženi kapital kroz rentu najisplativiji na manjem stanu. Drugi benefit je što cijena takvih stanova dugoročno raste, a treći razlog je likvidnost – male stanove je na tržištu lako prodati ukoliko novac zatreba za nešto drugo, dok sa kućama to nije slučaj.
