Podnijeta krivična prijava protiv glavnog tužioca u Beogradu
Krivična prijava protiv glavnog tužioca Višeg javnog tužilaštva u Beogradu Nenada Stefanovića podnijeta je zbog sumnje na zloupotrebu službenog položaja. Kako se navodi, prijavu su predali kandidati za narodne poslanike sa Studentske liste „Studenti pobjeđuju“ Nemanja Đurić, Vladan Mančić i Stanko Fuštar.
U prijavi se tvrdi da je Stefanović pojedinim okrivljenima omogućavao blaže kazne i povoljnije pravne kvalifikacije krivičnih djela, a u jednom predmetu tužilaštvo je odustalo od gonjenja drugih osumnjičenih. Podnosioci prijave ukazuju na više spornih predmeta, među kojima su i oni u kojima je Vrhovni sud utvrdio povrede zakona u korist okrivljenih.
Sporne odluke nijesu tumačenje propisa
Prema navodima iz prijave, osporene odluke nisu proizašle iz različitog pravnog tumačenja, već postoji sumnja da su službena ovlašćenja iskorišćena kako bi se pojedinim okrivljenima obezbijedio povoljniji položaj.
Tri grupe spornih predmeta
Prva grupa obuhvata predmete Sk. br. 97/23 i Sk. br. 119/23, u kojima su zaključeni sporazumi o priznanju krivičnog djela sa ranije osuđivanim licima. Podnosioci prijave tvrde da su tim sporazumima dogovorene kazne ispod zakonske granice, iako su zbog ranije osuđivanosti postojala ograničenja za ublažavanje kazne.
Posebno se ističe da je Vrhovni sud u odlukama Kzz 509/2025 i Kzz 515/2025 utvrdio povrede zakona u korist okrivljenih, i to u presudama Višeg suda u Beogradu Spk. br. 51/23 i Spk. br. 60/23. U prijavi se traži da se utvrdi ko je odobravao sporne sporazume, ko je znao za raniju osuđivanost okrivljenih i ko je omogućio njihovo zaključivanje uprkos zakonskim ograničenjima.
Municija i blaža kvalifikacija
Drugi slučaj tiče se predmeta Sk. br. 54/22, u kojem je okrivljeni S. R. bio osumnjičen da je neovlašćeno držao 119 komada municije. Po obaveznom uputstvu Vrhovnog javnog tužilaštva iz novembra 2020. godine, ta količina trebalo je da bude tretirana kao veća količina, što je osnov za gonjenje po strožoj pravnoj kvalifikaciji krivičnog djela.
Za taj oblik krivičnog djela propisana je kazna zatvora od dvije do 12 godina, ali je okrivljeni, kako se navodi, gonjen po blažoj kvalifikaciji sa zaprijećenom kaznom od šest mjeseci do pet godina i novčanom kaznom. Sa njim je potom zaključen sporazum o priznanju krivičnog djela.
Slučaj H. M. i odustajanje od gonjenja
Treći slučaj odnosi se na predmet Sk. br. 60/23, u kojem je sa okrivljenom H. M. zaključen sporazum o priznanju krivičnog djela, iako, prema navodima prijave, njeno priznanje nije bilo potkrijepljeno raspoloživim dokazima. Sporazum je prethodno odbio jedan sudija Odjeljenja za prethodni postupak Višeg suda u Beogradu zbog nedostatka dokaza, ali je, umjesto otklanjanja uočenih nedostataka, ponovo dostavljen drugom sudiji, koji ga je prihvatio.
Nakon toga je Više javno tužilaštvo u Beogradu odustalo od krivičnog gonjenja H. B. i H. V., kćerki osuđene, iako su, prema saznanjima podnosilaca prijave, postojali dokazi o njihovom učešću u izvršenju krivičnog djela. Podnosioci prijave smatraju da ovaj slučaj otvara pitanje da li je sporazum o priznanju iskorišćen da se pogoduje jednom okrivljenom i istovremeno omogući drugim licima da izbjegnu gonjenje.
Zahtjev za finansijsku istragu
Krivična prijava upućena je Javnom tužilaštvu za organizovani kriminal, koje se traži da pribavi i ispita sve navedene predmete, sporazume o priznanju krivičnih djela i sudske odluke. Predloženo je i utvrđivanje identiteta svih tužilaca i drugih službenih lica koja su učestvovala u pripremi, odobravanju i zaključivanju spornih sporazuma, kao i provjera eventualnih pisanih i usmenih instrukcija ili drugih oblika uticaja na postupanje u tim predmetima.
Od nadležnog tužilaštva traži se i da ispita da li se na isti ili sličan način postupalo u drugim predmetima Višeg javnog tužilaštva u Beogradu. Jedan od zahtjeva odnosi se na pokretanje finansijske istrage radi provjere navoda o imovini roditelja prijavljenog, procijenjene na oko 640.000 evra, te eventualne veze te imovine sa krivičnim djelom.
Predložene su i mjere za obezbjeđivanje dokaza, sprečavanje uticaja na svjedoke i nesmetano vođenje postupka, uključujući razmatranje potrebnih mjera pred Visokim savjetom tužilaštva. Podnosioci prijave naglašavaju da je sporazum o priznanju krivičnog djela zakonit instrument krivičnog postupka, ali da ne smije postati sredstvo za selektivnu primjenu zakona i povlašten položaj pojedinih okrivljenih.
U prijavi se ističe da se odgovornost za sprovođenje zakona mora odnositi i na one kojima je povjereno da ga štite, jer niko, uključujući i glavnog javnog tužioca, nije iznad zakona. Podnosioci očekuju da nadležno tužilaštvo nezavisno, nepristrasno i bez odlaganja ispita sve navedene okolnosti, uz napomenu da samo podnošenje krivične prijave ne znači da je utvrđena krivična odgovornost Nenada Stefanovića.
Krivičnu prijavu podnijeli su Nemanja Đurić, viši sudijski saradnik, te advokati Vladan Mančić i Stanko Fuštar, kandidati za narodne poslanike sa Studentske liste „Studenti pobjeđuju“.
