Sopstveni glas na snimku zvuči nam strano iz dva jasna razloga

Mnogi ljudi se neprijatno iznenade kada prvi put čuju kako zvuči njihov sopstveni glas na snimku, pitajući se da li zaista tako zvuče u svakodnevnom razgovoru. Ipak, razlog za ovu pojavu ne leži u lošem mikrofonu ili tehničkom izobličenju, već u načinu na koji naše tijelo registruje zvuk dok govorimo.
Dva puta kojima zvuk dopire do uha
Dok govorimo, sopstveni govor čujemo kroz dva potpuno različita pravca. Prvi način je identičan onome kako doživljavamo sve ostale ljude u okruženju: zvučni talasi se kreću kroz vazduh, ulaze u ušni kanal i na kraju stižu do unutrašnjeg uha.
Međutim, paralelno sa tim odvija se i drugi proces koji je prisutan samo kada sami proizvodimo zvuk.
Uloga koštanog prenosa i dubljih tonova
Vibracije koje stvaraju glasne žice ne prenose se samo u okolni prostor, nego prolaze neposredno kroz kosti i tkiva glave pravo do unutrašnjeg uha. Ovaj mehanizam, poznat kao koštani prenos, dodatno ističe i naglašava niže frekvencije.
Upravo zbog tog unutrašnjeg vođenja zvuka sopstveni govor nama samima zvuči znatno dublje, toplije i punije nego što zapravo jeste.
Zbog čega snimljeni ton djeluje nepoznato
Kada se presluša audio zapis, tog dodatnog koštanog prenosa nema. Tada čujemo isključivo zvuk koji putuje kroz vazduh, a to je potpuno isti ton koji svakodnevno čuju svi ljudi oko nas.
Zbog odsustva dubljih tonova snimljeni glas može djelovati znatno viši, tanji ili potpuno tuđ. Suština nije u tome da uređaj mijenja stvarnost, već u činjenici da smo tokom cijelog života naviknuti na verziju sopstvenog glasa koju niko drugi nikada ne može čuti.






