Zaborav nije mana: Zašto mozak namjerno zaboravlja većinu stvari
Svakodnevni osjećaj frustracije kada ne možemo da se sjetimo gdje smo ostavili ključeve ili naočare nije znak lošeg pamćenja, već naprotiv – dokaz da naš mozak funkcioniše upravo onako kako je predviđeno. Prema riječima profesora Čarana Ranganata, autora knjige „Zašto pamtimo: Nauka o sjećanju i kako nas oblikuje“, zaboravljanje je ključna funkcija koja nam omogućava da se fokusiramo na bitne informacije.
U intervjuu za „Gardijan“, Ranganat objašnjava da ljudski mozak nije dizajniran da pamti svaki detalj. Naprotiv, većina onoga što doživimo tokom dana – prolazni susreti, čekanje u redu, svakodnevne rutine – izbriše se iz memorije u roku od 24 sata. „To je dobra stvar“, ističe profesor, „jer kada bi mozak čuvao svaki pojedinačni podatak, bilo bi gotovo nemoguće pronaći ono što nam je zaista potrebno među gomilom beskorisnih informacija.“
Pamćenje, naglašava Ranganat, nije savršena arhiva prošlosti, već alat za „mentalno putovanje kroz vrijeme“. Ova sposobnost, koju je prvi opisao pionir kognitivne psihologije Endel Talving, omogućava nam da se jednako lako vraćamo u prošlost kao i da zamišljamo budućnost. Kada se prisjetimo bogatog sjećanja – mirisa svježeg hljeba koji podsjeća na bakin doručak ili pjesme koja budi uspomenu na prvi poljubac – naš mozak se djelimično vraća u stanje u kojem je ta uspomena nastala. Zato je, objašnjava Ranganat, pri gubitku ključeva korisno da se mentalno vratimo na mjesto gdje smo ih posljednji put vidjeli; prisjećanje slika, zvukova i misli iz tog trenutka često olakšava pronalaženje izgubljenog predmeta.
Mogućnost mentalnog putovanja kroz vrijeme nije važna samo za prošlost, već i za snalaženje u sadašnjosti. Profesor navodi primjer osobe koja se, zbunjena zbog džetlega, probudi u hotelskoj sobi – čim se sjeti gdje se nalazi i zašto je doputovala, ponovo uspostavlja osjećaj sigurnosti i može mirno da nastavi spavati. Kod pacijenata sa Alchajmerovom bolešću, ovaj mehanizam je ozbiljno narušen, pa se često osjećaju dezorijentisano i gube osjećaj za prostor i vrijeme.
Epizodičko pamćenje, koje nam omogućava da zamišljamo alternativne scenarije i razmišljamo „šta bi bilo kad bi bilo“, s godinama postupno slabi. Razlog tome leži u razvoju prefrontalnog korteksa, dijela mozga koji je ključan za formiranje i korišćenje ovog tipa pamćenja. Kod ljudi, prefrontalni korteks se razvija tokom djetinjstva i adolescencije, punu zrelost dostiže tek u mlađoj odrasloj dobi, a potom njegova funkcija počinje da opada već od tridesetih godina. „Starenje pomalo liči na neispravnu vremensku mašinu koja nas povremeno pošalje na pogrešno mjesto“, slikovito opisuje autor.
Ipak, Ranganat smatra da slabljenje epizodičkog pamćenja nije mana, već evolucijska prilagodba. Mlađim odraslim osobama bilo je važno da pamte nove informacije – gdje pronaći hranu, kako razlikovati saveznike od neprijatelja ili kako brinuti o porodici. Starije generacije, s druge strane, imale su drugačiju ulogu: da prenose iskustvo i mudrost stečenu tokom života. Zbog toga, kako starimo, stvaranje novih uspomena postaje manje važno od korišćenja znanja koje smo već stekli.
„Sljedeći put kada se zapitate: ‘Zašto sam tako zaboravan?’, možda će vas utješiti pomisao da vaš mozak vjerovatno radi upravo ono za šta je evoluirao“, zaključuje profesor Čaran Ranganat, prenosi „Politikin magazin“.
Izvor: Glas Srpske
