Stambeni kolaps u BiH: više od 11 godina prihoda za vlastiti stan
Stambeni kolaps u BiH – podaci pokazuju da je prosječnom domaćinstvu potrebno više od 11 godišnjih prihoda da bi kupilo stan ili kuću, što je najbolja dijagnoza ekonomske bijede na ovim prostorima. Ipak, ni ta brojka ne oslikava u potpunosti realnost, jer bi za ostvarenje tog cilja trebalo „stegnuti kaiš“ i deceniju gotovo ništa ne trošiti na hranu, piće ili osnovne potrebe.
Decenija štednje bez garancija
Kako je nemoguće čitav prihod izdvojiti samo za stambeno pitanje, a pritom i dalje jesti, piti i oblačiti se, vlastiti stan za većinu postaje nedostižan luksuz koji ih zarobljava kreditom na tri ili četiri decenije. Krov nad glavom tako postaje teret koji gura ljude u bijedu ili im ostavlja izbor između stambenog kredita i hodanja ulicama među beskućnicima.
Filozof Žan Žak Ruso još je u osamnaestom vijeku upozoravao da je s prvom ogradom i izjavom „Ovo je moje“ započela istorija društvenih razlika. Danas, vijekovima kasnije, vlasništvo za mnoge postaje granica koja ih isključuje iz pune sigurnosti i ravnopravnog učešća u društvu. Problem više nije samo ko šta posjeduje, već činjenica da veliki broj ljudi koji rade i stvaraju nema realnu šansu da stekne ono što se nekada smatralo osnovom života.
Kapitalizam bez zaštite i naslijeđe prošlosti
Društvo koje mladom čovjeku poručuje da mora podići kredit na tri ili četiri decenije da bi došao do stana, a istovremeno mu ne garantuje siguran posao, stabilnu platu ni izvjesnu budućnost, ne gradi srednju klasu. Naprotiv, ono proizvodi generacije koje žive od plate do plate, sve češće odustaju od osnivanja porodice ili odlaze u zemlje gdje je rad više cijenjen.
Kao utjeha često se ističe podatak da čak 80 odsto građana BiH živi u vlastitim nekretninama. Međutim, taj podatak više govori o nasljeđu prethodnih generacija nego o mogućnostima današnjih mladih. Većina tih stanova i kuća nije kupljena u sadašnjim tržišnim uslovima, nego je naslijeđena ili stečena u vrijeme kada su cijene i odnos primanja bili daleko povoljniji.
BiH je, nažalost, prihvatila najsurovije mehanizme kapitalizma, ali bez snažnih institucija koje bi štitile javni interes. Tako je nastao sistem u kojem se bogatstvo koncentriše u rukama malog broja ljudi, dok većina građana živi sve skromnije. Neki analitičari smatraju da to više nije klasični kapitalizam, već model u kojem ekonomska moć malobrojnih određuje pravila igre za sve.
Cijene rastu, institucije ćute
Kada krov nad glavom postane nedostižan cilj, onda nije ugroženo samo tržište nekretnina, već i budućnost čitavog društva. Dodatnu zabrinutost izaziva činjenica da cijene stanova i dalje rastu brže od plata, dok istovremeno naglo poskupljuju i osnovne životne namirnice. Institucije uglavnom nijemo posmatraju, a više cijene donose više poreza i više para u budžetu – „crnoj rupi bez dna“, kako navode kritičari.
