Ljubav prema otadžbini presudila: povratak u Banjaluku nakon godina u Minhenu
Nakon godina provedenih u Njemačkoj, porodica Sredić odlučila je da svoj povratak u Banjaluku ostvari 2022. godine. Teodor i Sanja Sredić kažu da je presudila ljubav prema otadžbini i želja da njihova djeca odrastaju u zemlji svojih korijena.
Život su godinama gradili daleko od zavičaja, u potrazi za sigurnošću i boljom budućnošću, ali su se na kraju ipak vratili tamo odakle potiču. Uz kofere i uspomene, ponijeli su i odluku da sve počnu ispočetka.
Vratili se zbog identiteta i tradicionalnih vrijednosti
Teodor Sredić kaže da su se on i supruga sa djecom u Banjaluku vratili 2022. godine, i to zbog tradicionalnih vrijednosti. Željeli su, kako navodi, da djeca imaju svoju pripadnost i svoj identitet, odnosno da žive na svome.
Iz Minhena u Banjaluku doveo i njemačkog investitora
Nakon što je dvije godine proveo u svojoj zemlji, Teodor Sredić uspio je u Republiku Srpsku dovesti njemačkog investitora. U Banjaluci je otvorio firmu koja se bavi procjenom štete na motornim vozilima, a veliku podršku pri povratku, kako kaže, Sredići su imali i od institucija Republike Srpske.
Sredić navodi da često dobijaju upite da sličan posao, odnosno skupu administraciju koja se obavlja u Njemačkoj, prebace u Republiku Srpsku. Pokazao je, ističe, da je to moguće, kao i da institucije stoje iza takvih poduhvata i da nema prepreka. Poslije četiri godine, dodaje, euforija ih još drži – svaki dan se bude u svojoj zemlji, sa svojim narodom i u svojoj prirodi, i zadovoljni su i srećni, što se, kako misli, vidi i na djeci.
Sanja Sredić: ništa što zaradiš tamo ne može zamijeniti slobodu ovdje
Glavni oslonac i podrška Teodoru je supruga Sanja. Oduvijek su, kaže, maštali da budu svoji na svome.
Sanja Sredić kaže da jednostavno pripadaju ovom kraju i da je najvažnije to što su zajedno, a tu su i njena familija, majka, brat i sestra. Poručila bi, navodi, svakome da se vrati – jednako kao što je potrebno da svako ko želi da ode, ode i pokuša, ali da se jednog dana ipak vrati. Ništa što se tamo dobije ili zaradi, smatra ona, ne može zamijeniti život ovdje, slobodu i sreću, jer si na svom i u svojoj zemlji.
Lazar, Vojin i Teodora: škola, treninzi i pomoć roditeljima
Lazar, Vojin i Teodora idu u školu, treniraju džudo, fudbal i odbojku, ali i pomažu roditeljima u svim poslovima. Kako navodi ATV, i dok su živjeli u Njemačkoj kod kuće su govorili srpski jezik.
Lazar smatra da je to tada bilo ključno – da nije bilo tako, pita se da li bi danas mogli tako da govore i bi li im bilo mnogo teže. Za Srediće se ono najvažnije ne mjeri kilometrima, nego osjećajem pripadnosti.
