Evropski socijalni model ugrožen zbog sve većih izdvajanja za vojsku
Nakon višedecenijskog oslanjanja na američki vojni štit, države na Starom kontinentu suočavaju se sa ozbiljnom dilemom kako će se održati evropski socijalni model u trenutku kada Vašington insistira na drastičnom povećanju izdataka za odbranu. Analitičari upozoravaju da ova promjena ne predstavlja samo prilagođavanje vojnih planova, već duboko potresa temelje na kojima počivaju društveni mir, povjerenje javnosti i standard građana.
Kraj decenijske bezbjednosne podrške
Dopisnik agencije Anadolija za strateške analize Utku Asker ukazuje na to da su evropske zemlje poslije Drugog svjetskog rata mogle nesmetano graditi snažnu socijalnu zaštitu upravo zato što je najveći dio odbrambenog tereta nosio Vašington. Takav aranžman opstao je kroz period Hladnog rata i decenijama nakon njega, omogućavajući evropskim vladama da budžetska sredstva usmjeravaju u blagostanje umjesto u vojnu industriju.
Međutim, sukob Rusije i Ukrajine, kao i otvoreni zahtjevi koje je iznio Donald Tramp u vezi sa preuzimanjem finansijskih obaveza unutar saveza, doveli su u pitanje dugogodišnje garancije. Govoreći u Atini ispred Partenona 7. oktobra, američki državni sekretar Marko Rubio poručio je da Evropa mora izaći iz dugog sna i obnoviti civilizacijsko samopouzdanje. Ipak, analitičari ocjenjuju da su korijeni ovog problema znatno dublji od same političke volje.
Pritisak na javne finansije i budžete
Istorijski presedani podsjećaju na obrnut scenario iz 1968. godine, kada je London, pritisnut troškovima izgradnje sopstvene socijalne države, povukao vojne snage sa položaja istočno od Sueca i brigu o Zalivu prepustio Amerikancima. Danas je Evropa prinuđena na suprotan korak, jer smanjenje spoljne bezbjednosne podrške nameće potrebu da se jaz popunjava iz sopstvenih budžeta.
Pokušaji da se istovremeno zadrži stabilnost javnih finansija, ojača odbrana i očuva obim socijalnih prava stvaraju ogromna naprezanja. Pokazalo se da je gotovo nemoguće zadovoljiti sva tri zahtjeva bez bolnih rezova, što dovodi do različitih strategija u vodećim evropskim prestonicama.
Različiti odgovori evropskih prijestonica
Njemačka se u ovoj situaciji opredijelila za rekordno zaduživanje kako bi finansirala naoružanje i prateću infrastrukturu, prebacujući teret na buduća pokoljenja. U Francuskoj su nastojanja da se smanji budžetski deficit, uz prateća politička trvenja, izazvala rast prinosa na državne obveznice, što direktno opterećuje javne kase.
Nizozemska je dio rashoda za odbranu nadoknadila izmjenama poreskih razreda koje nisu pratile stopu inflacije, čime je stvoren indirektan namet koji najviše pogađa stanovništvo sa nižim primanjima, uz istovremeno rezanje izdvajanja za zdravstvo. S druge strane, vlasti u Madridu tvrde da zadate ciljeve mogu ispuniti uz manju potrošnju, dok je Italija administrativnim preimenovanjem pojedinih budžetskih stavki formalno pokušala dostići prag koji zahtijeva NATO.
Političke posljedice i rast krajnje desnice
Svaki od izabranih modela nosi visoku političku cijenu za stranke umjerenog centra. Dugovi opterećuju naredne generacije, a uskraćivanje pomoći i smanjenje socijalnih davanja direktno pogađaju pacijente, penzionere i socijalno ugrožene kategorije, dok izbjegavanje troškova narušava odnose sa saveznicima na istoku kontinenta.
Ovakvo stanje koristi krajnja desnica, koja biračima nudi prividno jednostavna rješenja kroz koncept takozvanog socijalnog šovinizma. Umjesto opštih rezova, ovaj politički pravac predlaže preusmjeravanje novca ukidanjem davanja za migrante, Ukrajinu ili zajedničke institucije u Briselu, zagovarajući da socijalne beneficije budu rezervisane isključivo za domaće građane.
