Politička mobilizacija u Srbiji: Kako je studentski pokret probudio tihu većinu
Politička mobilizacija u Srbiji i nedavni pad vlasti Aleksandra Vučića predstavljaju rezultat dubokih društvenih procesa koji su godinama sazrijevali ispod površine, a ne samo ishod izborne matematike ili nagli ideološki preokret cjelokupnog društva, ističe sociolog iz Republike Srpske Jadranka Berić.
Aktiviranje do juče pasivnih birača
Prema ocjeni Berićeve, svaka dugotrajna vlast s vremenom stvara privid nepobjedivosti i upada u zabludu da uživa znatno čvršću podršku nego što je to u stvarnosti slučaj. Ključni sociološki činilac promjene ne leži u tome što su dosadašnje pristalice vlasti masovno promijenile mišljenje, već u činjenici da su na birališta izašli građani koji su godinama apstinirali i stajali po strani.
Ovakav rasplet u sociološkoj nauci objašnjavaju teorija mobilizacije resursa i teorija političkih prilika. Kako navodi autorka, korjeniti preokreti u zajednici ne nastupaju onda kada ljudi iznenada promijene svijest, nego kada se stvore uslovi koji im omogućavaju da nagomilano nezadovoljstvo artikulišu, organizuju i usmjere u konkretno političko djelovanje.
Studentski pokret kao simbol novog legitimiteta
U slučaju Srbije, nezadovoljstvo je već dugo tinjalo među građanima, naročito među mlađom populacijom, ali je tek kroz studentski pokret dobilo prepoznatljiv simbol, jasnu organizaciju i vjeru u mogućnost promjena. Tradicionalne opozicione snage su, svjesno ili pod pritiskom okolnosti, ustupile prostor toj novoj društvenoj energiji.
Berićeva taj proces dovodi u vezu sa učenjem Maksa Vebera o prelasku sa institucionalnog na harizmatski oblik legitimiteta. Kada povjerenje u etablirane političke aktere nestane, društvo se okreće novim nosiocima nade, a tu ulogu su u ovom slučaju preuzeli studenti, koji nisu opterećeni teretom ranijih političkih kompromisa.
Gvozdeni zakon oligarhije i otuđenje institucija
Istovremeno, dugotrajan boravak na vlasti neminovno podliježe zakonitostima koje je sociolog Robert Mihels definisao kao gvozdeni zakon oligarhije. Prema tom konceptu, unutar svake velike organizacije vremenom se formira uska vladajuća elita koja gubi vezu sa svakodnevnim životom običnih ljudi.
Što vladavina duže traje, institucije postaju sve sklonije tome da funkcionišu isključivo sa ciljem očuvanja sopstvenog poretka, umjesto da služe rješavanju stvarnih problema u društvu, zaključuje se u sociološkom osvrtu.
