Studentska lista predlaže radnu sedmicu od četiri dana uz punu platu
Studentska lista u Srbiji predstavila je program „Rad i socijalna pitanja“, u okviru kojeg predlaže radnu sedmicu od četiri dana, odnosno 32 radna sata nedjeljno, bez umanjenja zarade. Dokument sadrži i niz mjera koje se tiču prekovremenog rada, ugovora na određeno vrijeme, dodataka na platu, penzijskog sistema, roditeljskih prava i socijalne zaštite.
Četiri radna dana uz zadržanu platu
Skraćivanje radne sedmice na četiri dana bilo bi, prema ovom predlogu, dobrovoljna opcija za poslodavce, a zaposleni bi i dalje primali isti iznos kao za pet radnih dana. Model, dakle, ne bi bio obavezan za sve firme, već bi ga mogli primijeniti oni poslodavci koji za takvom organizacijom imaju interes.
U programu se navodi i da važeći propisi nedovoljno štite zaposlene, posebno one koji rade izvan standardnog radnog odnosa, kao i da poslodavci koji krše radnička prava prolaze bez odgovarajućih sankcija. Predlaže se i promjena modela privlačenja investicija, koji je dosad počivao na jeftinoj radnoj snazi. Umjesto toga, državna podrška bila bi usmjerena ka proizvodnji, tehnologiji i radnim mjestima sa platama koje omogućavaju dostojanstven život.
Stroža kontrola prekovremenog rada
Studentska lista traži da sedmično bude dozvoljeno najviše osam prekovremenih sati, a da ukupno dnevno radno vrijeme ne prelazi 12 sati. Ta ograničenja postoje i u sadašnjim propisima, ali se u programu insistira na tome da svaki dodatni sat mora biti zabilježen i plaćen.
Zaposleni bi morali dobiti raspored rada najmanje sedam dana unaprijed. Kao novina predviđa se i pravo na isključenje nakon radnog vremena, što znači da radnici tokom odmora ne bi morali odgovarati na poslovne pozive i poruke.
Ugovor na neodređeno poslije godinu dana
Rad na određeno vrijeme bio bi ograničen na 12 mjeseci, a poslodavac bi sa istim radnikom za iste poslove mogao zaključiti najviše četiri takva ugovora, uz poštovanje ukupnog roka. Izuzetak su zamjene za privremeno odsutne zaposlene, gdje bi ugovor mogao trajati do povratka odsutnog radnika, ali ne duže od 36 mjeseci.
Za projekte sa unaprijed poznatim trajanjem važilo bi opšte ograničenje od 12 mjeseci, uz obavezu poslodavca da dostavi dokumentaciju o trajanju i finansiranju projekta. Ako radniku ugovor ističe tokom bolovanja, radni odnos bi bio produžen do završetka opravdane spriječenosti za rad.
Veći dodaci, topli obrok i zaštita od otkaza
Predlog predviđa i veće dodatke na osnovnu platu. Za rad na neradne praznike bilo bi predviđeno najmanje 150 odsto osnovice, za noćni i prekovremeni rad najmanje 50 odsto, za rad nedjeljom i na dan sedmičnog odmora najmanje 110 odsto, za smjenski rad najmanje 30 odsto, a za rad na terenu najmanje 26 odsto. Dodatak za radni staž iznosio bi najmanje 0,5 odsto osnovice za svaku punu godinu u radnom odnosu, bez obzira na poslodavca.
Poslodavci bi pri objavljivanju konkursa morali navesti raspon primanja, a podaci o platama za uporediva radna mjesta bili bi dostupni radi lakšeg otkrivanja diskriminacije. Topli obrok iznosio bi najmanje 10 odsto prosječne plate kod poslodavca iz prethodnog mjeseca, ali ne manje od 20 odsto minimalne plate u Srbiji. Regres bi bio najmanje jedna prosječna plata kod poslodavca, uz garantovani minimum u visini minimalne plate, a minimalna plata bi se češće usklađivala sa inflacijom i stvarnim životnim troškovima.
Za bolovanje zbog bolesti ili povrede koja nije nastala na radu predviđena je naknada od najmanje 75 odsto odgovarajućeg prosjeka primanja tokom prvih 30 dana, uz zaštitu minimalne plate. Za obračun naknada tokom bolovanja i godišnjeg odmora koristio bi se povoljniji tromjesečni prosjek.
Program sadrži i mehanizme zaštite pri prestanku radnog odnosa. U disciplinskim postupcima radnici bi imali pravo na odbranu i sindikalno zastupanje. Sporazumni raskid ugovora, ako postoje osnovane tvrdnje o prisili, bio bi pravno ništav, a teret dokazivanja da je radnik dobrovoljno pristao pao bi na poslodavca. Predlaže se i zabrana zapošljavanja drugog radnika na istim poslovima šest mjeseci nakon proglašenja tehnološkog viška, osim u zakonom predviđenim slučajevima, uz prednost za ranije proglašenog tehnološkog viška ako se potreba za tim radnim mjestom ponovo pojavi. Premještaj na drugo radno mjesto bio bi moguć na udaljenosti do 20 kilometara, ako za to postoje opravdani razlozi i ako vrijeme putovanja ostane približno isto.
