Sűddeutsche Zeitung: Ujedinjeni protiv hobotnice
“Pravda za Davida”: Kako smrt mladića u Bosni okuplja različite etničke grupe. Srbi, Hrvati i Bošnjaci zajednički protestuju protiv korupcije i nasilja organizovanog kriminala.
piše: Peter Münch, Beč
Nosi bijelu majicu koju mnogi sada nose: na njoj se vidi mladić sa dredovima i sunčanim naočarima i natpisom “Pravda za Davida” dole. Iznad majice visi lanac u bojama Rasta, što je takođe znak tuge i bijesa. “Borio sam se da osnujem Republiku Srpsku i vratio se kao invalid iz rata”, kaže Davor Dragičević, “a onda mi je ova država ubila moje dijete.”
Davor Dragičević, 49, iz Banje Luke u Srpskom dijelu Bosne, otac je koji je izgubio sina. Kada govori o Davidu, koji je imao samo 21 godinu, sa svom svojom tugom, i ponos se vidi u njemu. Volio je hip-hop i reggae, bio je “veoma nadaren” kao muzičar i kao student elektrotehnike “, “i bio je popularan posvuda”. Sjećanje je utočište i daje mu snage za borbu koju sada vodi. Bori se za istinu Davidove smrti – i potresa cijelu državu.
Dragičević, konobar sa ratnom ranom na nozi, je pokrenuo svoju u Republici Srpskoj, koja se proširila i postala masovni pokret širom Bosne i na kraju u bosanskoj dijaspori, u ime svog mrtvog sina borbu protiv korupcije, zločina i arogancije moćnih. Facebook stranicu “Pravda za Davida” prati više od 300.000 ljudi. Protestuju svake večeri u proteklih 80 dana na centralnom trgu u Banja Luci. Demonstracije su se održavale i u drugim bosanskim gradovima i na bečkom Heldenplatzu. Srbi, Hrvati i Bošnjaci, koji često ostaju u svojim poslijeratnim rovovima, pridružili su se ovom protestu. “Zločinci nemaju nikakvu religiju i nemaju nacionalnost, samo svoje interese”, kaže Dragičević.
18. marta je nestao njegov sin David. Šest dana kasnije pronađen je mrtav u kanalizaciji. Policija je izjavila, na užurbano sazvanoj konferenciji za novinare rekla da je Dejvid bio pun alkohola i narkotika prvo opljačkao kuću, a potom je vjerovatno pao u kanal i utopio se. Slučaj riješen.
Užasne slike sugerišu Davoru Dragičeviću da je njegov sin mučen
“Odmah sam znao da nešto nije u redu”, kaže Davor Dragičević, “to se ne uklapa sa Davidom”. Kada je identifikovao svog sina u mrtvačnici, bio je pogođen brojnim tamnim tačkama i posjekotinama. Na laptopu, koji je nekada bio Davidov laptop, pokazuje fotografije izubijanog tijela. Užasnih fotografija se grčevito drži jer mu dokazuju da je David bio mučen prije smrti. “Ovo su tipične policijske metode koja uvijek udara bubrege”, objašnjava on. Druga fotografija prikazuje Davodovu šaku sa ogrebotinama. “Tu možete vidjeti da se odupirao.”
Bez podrške vlasti Davor Dragičević je proveo vlastito istraživanje o smrti svoga sina. Na primjer, pronašao je snimke sigurnosne kamere koja je Davida prikazala u noći njegova nestanka u 2.25 ujutro u centru Banjaluke dok prolazi kroz grupu ljudi koji ga, izgleda, prate. “Organizovana zasjeda”, kaže otac, “deset minuta kasnije mobitel mu je bio isključen.” Dobio je i drugu autopsiju, a beogradski patolog otkrio je da David nije mogao biti u kanalu šest dana.
Zato je Davoru Dragičeviću jasno da njegov sin nije žrtva nesreće, već zavjere. “Bio je vrlo dobar haker”, kaže on, izgleda da se prbližio osjetljivim informacijama o organizovanom kriminalu. “To je mafija, poput hobotnice”, kaže on. “Kriminalci, policajci i političari štite i podržavaju jedni druge.”
Činjenica da ga mnogi ljudi prate ne samo da ima veze sa izuzetno sumnjivim okolnostima ovog slučaja, već i sa činjenicom da su ljudi širom Bosne odavno izgubili vjeru u policiju, pravosuđe i politiku. Davidova smrt i borba njegovog oca potaknuli su opoziciju da se podigne. Jedan od onih koji su se pridružili je porodica mladog bošnjaka Dženana Memića, koji je umro 2016. u blizini Sarajeva pod nejasnim okolnostima. Oko 30 drugih roditelja se javilo, vjerujući da je smrt njihove djece bila zataškana. “Tada je otvorena Pandorina kutija”, kaže Dragičević.
U svakom slučaju, rukovodstvo u Banjaluci je pod pritiskom protesta. U svoju odbranu kažu da, Dragičević, ratni veteran, dobija novac sa Zapada da destabilizuje Republiku Srpsku. Ali on to ne dozvoljava. “Najvažnije za mene je pronaći krivce za smrt mog sina”, kaže on. “Ali postali smo toliko mnogobrojni da je cilj veći: želimo da pobedimo Hobotnicu.”
(Sűddeutsche Zeitung)
