Društvo

Davor Dragičević: Da su htjeli pogledati kamere, inspektori koji su tad radili, moje dijete bi i dalje bilo živo

Sto dvadeset treći dan okupljanja na centralnom banjalučkom trgu.

Davor je podsjetio da je saučesništvo u ubistvu teži zločin od ubistva i da je kazna za to djelo predviđena do 45 godina robije.

– Na žalost, od institucije ove države, ništa, kazao je Davor. Ništa osim potvrde o smrti.

Loading...

– 18. marta u 4:00 stoji u potvrdi. Potvrda je uručena meni lično samo da bi dijete sahranio. Molili su, gurali…platiće, pomoći će…samo da se dijete spusti u raku.

– Naravno da ga nismo spustili u raku. Bila je druga obdukcija 5. aprila, kad sam izvukao dijete iz hladnjače. Ipak sam odlučio da ga moram upokojiti zato što je stanje bilo takvo kakvo jeste, do koga su ga dovele institucije ove države.

Potom je Davor nastavio sa upitima prema institucijama i rekao da je ključno pitanje bešika.

  • Objasniti zašto nije izvršena analiza mokraće, 300 ml.
  • Da li su na licu mjesta nađeni tragovi krvi?
  • Zašto nisu traženi?
  • Koliko je vremena potrebno da se u bešici nađe tolika količina tečnosti?
  • Zašto nije ispitana obuća i tragovi na njoj?
  • Odakle potiče zemlja na njoj?
  • Da li se pokojni David Dragičević utopio ili je bio ubijen?
  • Ili je, kao što ja znam, zadavljen i bačen?

– Zemlja na obući bi mogla da da odgovor, rekao je Davor.

– Ne daju mi slike sa uviđaja, gdje se sve jasno vidi. Kriju svoje svjedoke. Ja svoje svjedoke imam ali i ja krijem. Nakon 100 dana su našli svjedoka koji je čuo “bum, tras, pljus” i zaključio da je neko ubijen. To su riječi od institucija ove države, Republike Srpske.

– Ja Davor Dragičević odgovorno tvrdim, imam i svoj listing poziva, da je moje dijete bilo živo. Da su htjeli pogledati kamere, inspektori koji su tad radili, moje dijete bi i dalje bilo živo. Izuzeli su krivi dan.

– Ja sad treba da nastavim da živim u ovoj državi. Da prolazim gradom, da gledam ta uniformisana lica. Ne! Rekao sam, i to vrlo ubrzo, jednoga dana, mi i vi nećemo živjeti zajedno a nećemo ni biti komšije.

– Davida Dragičevića su ubili pripadnici MUP-a Republike Srpske i držali ga, povikao je Davor.

– Svim institucijama Republike Srpske, poziciji i opoziciji, vrlo dobro znate šta je bilo.

– Ali koliko ovdje stojim, sad niko ni da se javi. Ni od tih časnih pripadnika institucija, ni iz Tužilaštva ni iz sudstva.

– Možda ćete i vi jednog dana, zločinci i ubice, znati kako je otključavati vrata, ulaziti u praznu kuću, ulaziti u sobu, gledati garderobu, postaljinu, čarape, planove svog djeteta….a njega nema – rekao je Davor s tugom u glasu.

– Nema ga. Neće više nikad doći u tu sobu. Ne treba me niko tješiti, ja znam da neće nikad doći…i to je to.

Majka Suzana

Majka Suzana je poželjela dobro veče svim prisutnim građanima i izivnula se unaprijed ukoliko bude malo konfuzna. “Danas mi nije dobar dan”, kazala je.

– Htjela sam vam ispričati moje iskustvo sa pripadnicima MUP-a. Javili su mi 18. marta da je David nestao. Ja sam uzalud 19-og stigla u Banjaluku. Odmah ujutro smo otišli u MUP. Dočekala me je Radena, policajka. Jedno neljubazno stvorenje koja me pokušala ubijediti da je moje dijete negdje otišlo. Da se ne sekiram, vratiće se.

– A ja znam svoje dijete, njemu je 21 godina. On nigdje nije otišao a da se ne javi a posebno na par dana. Nema potrebe da bježi, mogao je sam otići, imao je pasoš, imao je vizu. Mogao je šta je htio. Bio je čovjek, nije bio malo dijete.

– 19-og sam dobila poruku od gospođe koja je vidjela tu tuču. Stalno se vraćam na to jer je to ključni dokaz. Otišla sam s tom porukom u MUP, kod te iste Radene i molila dva dana, tu istu Radenu, da uzmu snimak sa Raiffeisen banke i nije našla za shodno da to uradi.

– Do tad su nam stizale poruke, te da je otišao na Jahorinu na rave party, pa da je u Čelincu, snima pjesmu. Dan kad smo ponudili 100 000 maraka za informaciju o našem djetetu, pozivi su prestali. Više niko nije imao informaciju, više ga niko nigdje nije vidio.

– Ali su nas pitali odakle nam 100 000. Pa imamo po dva bubrega, prodaćemo.

– Kad je dijete u pitanju, šta ste vi spremni da uradite za vaše dijete? Jel’ 100 000 cijena? Našli bi. Prodala bi sve. I kuću i sve. I za kuću su nas pitali “Odakle nama kuća”. 18 godina smo bili u braku i pitaju nas odakle nam kuća a oni imaju auta, firme, stanova par…što u Banjaluci, što u bijelom svijetu. Niko ne pita odakle njima ali pitaju nas odakle nam kuća. Zli ljudi.

– Da se vratim na svoju priču o iskustvu s našim čuvarima reda, zakona, nezakona. Šefica im je bila divna žena, ne mogu da griješim dušu, Adrijana. A ova mala kompleksašica, kad sam došla sa informacijom, rekla mi je

“Dosta mi je tvoje priče, trla baba lan! Izađi iz kancelarije!”

– Istjerala me. Moja priča što tražim svoje dijete je bila “trla baba lan” a moje dijete je bilo čitavo vrijeme kod njih u SUP-u, oni znaju.

– Isto tako, dežurni inspektor Tomislav, jedan gad od čovjeka. Kad sam mu donijela poruku na telefonu što sam dobila, informacija za moje dijete, odgurnuo je telefon i rekao da nema vremena da čita. Sjedeći zavaljen u stolicu. Ništa nije radio, sjedio čovjek al’ eto nema vremena pa sam mu predložila da uzme godišnji odmor.

– Želim vam samo reći imam loše iskustvo s njima, to se da vidjeti. Molite Boga da vam ne treba pomoć od policije, neće vam pomoći. Čak naprotiv.

– Još uvijek tražim snimak sa Raiffeisen banke. Dajte nam snimak sa Raiffeisen banke, povikala je Suzana.

– Održite konferenciju za novinare. Javno izvinjenje mom djetetu. Karan, Ilić, javno da se izvine. Za sve laži. Dokaze imamo, vidjeli su svi. Javno izvinjenje.

Potom se Davor ponovo obratio sugrađanima

– Laptop je bačen dva dana nakon prvog uviđaja, u Crkvenu. Ćelo, kad si to mogao uraditi svojoj ženi, kako nećeš ubiti mog Davida?! Ali probaj mene! – rekao je Davor.

– I ti Lukaču, ubico i sotono! Vrećo, ubico! Karanu, ubico! Lepiru, ubico! Svi sa konferencije! – povikao je on.

– 4 dana: 18, 19, 20 i 21 ja kao građanin Republike Srpske idem i molim vas u MUP-u da tražite moje dijete. Molim vas ja da radite vaš posao. Šta ste uradili, osim što ste uništili dokaze? Ništa. Svaka čast Adrijani, šefici. Jedina je osoba tu u MUP-u u kojoj sam vidio iskrenu želju da pomogne. Ovi ostali, što bi rekli, “ćeraćemo se još” i hoćemo, rekao je Davor.

Danijela Ratešić Došen

Zatim je Danijela Ratešić Došen pročitala poruku majke iz Sombora koju je poslala svima majkama Banjaluke.

Ne znam kako boli kad izgubiš dete, ne želim ni da zamislim. Ali znam koliko sreće i smisla unese u život kad ga dobijes. E to sam ja, obična majka, žena, okupirana svakodnevnim obavezama i sitnim bitkama kao i većina onih što skromno žive svoje živote. Pardon, to sam bila al’ više ne!

Ne, posle Davorovih reči “Dete je ubijeno” i smiriti se neću više nikada! Te reči su me probudile zauvek a njegove suze, njegove suze poput olova padoše mi na dušu…

Postala sam ponosni član Pravde za Davida, saborac ocu sto je ustao u odbranu mrtvog, nevinog deteta. Majci što joj deo srca otkinuše. Svim ljudima što istinu i pravdu traže, za Davida, za svu decu. Ne poznajem Davora i Suzanu al’ zar moraš poznavati čoveka da bi poznao njegovu bol?

Dovoljno je staviti se za čas u njihove cipele sto habaju đonove stojeći na trgu mesecima, svaki dan…Majke, očevi, roditelji, hranitelji: ne okrećite glavu, ne spuštajte pogled pred Davidovim očima sto vas sa slika gledaju.

Oslušnite njegove reči iz molitve koju je napisao, himne koja se svako veče čuje na njegovom Trgu. Zastanite, poslušajte, saslušajte. Pa zar nije vredan borbe? Zar nije vredan da za njega dignemo ruku? A zlocincima smeta ta naša ruka. A gde su njihove prljave ruke? I čijim džepovima?

Prvi su počeli. Digli su ruke od nas a sad dižu ruku na nas, na našu decu. Dokle više? Reči su jedino oružje koje imam i upotrebiću ih gde god čujem ili pročitam i jednu laž o Davidu. Ne dam da ga spominjete, ne dam da ga kaljate vašim verzijama istine. Braniću ga suzama majke, braniću ga snagom roditeljske ljubavi.

Niste vi ubili ‘konobarovog sina’, vi ste ubili Suzanino, Davorovo, naše dete a to vam nećemo oprostiti…nigde i nikada! Srbija zna istinu! Ne moraš Mile dolaziti i pričati nam bajke. Nit’ nas možeš uspavati, nit uplašiti njima.

Nema straha kad se za svetinju boriš! Decu vam ne damo!

Pravda za Davida!

Emilija Zebić

Emilija Zebić je kazala da joj to više nije ime nego “Problematično Dijete”.
– Ovdje je još jedno problematično dijete, rekla je i pokazala na Filipa Regodu. “Mi smo problematična djeca, a ko ste vi?”, upitala je Emilija.

Davor je potom kazao da će sutra i u ponedjeljak u Tužilaštvo ići nove prijave za teško ubistvo, s dopunom. I prijedlog formiranja novog tužilačkog tima. Prijave će podnijeti protiv:

  • Dragana Lukača, ministra unutrašnjih poslova,
  • Darka Ćuluma, direktora policije,
  • Darka Ilića, načelnika uprave za organizovani i teške oblike kriminala i
  • Dalibora Ivanića, načelnika policijske uprave Prijedor.

– Ubice i zločinci, prvi ste počeli, prvi ćete i završiti. Istraga o organizovanom ubistvu Davida Dragičevića se završava kad mi vratite gaće – zaključio je Davor.

(foto: Miroslav Mišo Blagojević)

Ključne riječi
Loading...
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Ads Blocker Image Powered by Code Help Pro

Ads Blocker Detected!!!

We have detected that you are using extensions to block ads. Please support us by disabling these ads blocker.

Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!