Boro Kapetanović: Čovjek „Bosne“ i biblioteke
Boro Kapetanović spada u rijetke pjesnike koji su, kako to u svom autorskom tekstu opisuje Žarko Šarić, i kod publike i kod slušalaca uspjeli da probude posebnu ljubav prema lijepoj riječi. Njegov sto u kafani banjalučkog hotela „Bosna“ decenijama je bio mjesto na kome su se sretali pisci, profesori, novinari, poslanici i obični dokonici.
Šarić je za Kapetanovića prvi put čuo još ranih osamdesetih, ali tada, kako piše, nije obraćao naročitu pažnju na njegovu poeziju. Ime pjesnika povremeno bi mu se našlo pred očima na novinskim stranicama, ali ga nije posebno doživljavao – sve dok negdje devedeset šeste ili sedme nije pogledao emisiju „Mali noćni razgovori“ TV Republike Srpske, u kojoj je gosta Boru Kapetanovića najavila voditeljka Teodora Urukalo.
Prvi susret u „Bosni“
Tokom nepunog sata, kako se prisjeća, na ekranu se odvijalo nadigravanje između voditeljke i pjesnika; jasni i uvjerljivi odgovori ostavili su na Šarića snažan utisak. Nakon te emisije poželio je da upozna Kapetanovića, a prilika mu se ukazala s proljeća devedeset sedme godine u hotelu „Bosna“, gdje je pjesnik sjedio sam za stolom, nad rasklopljenom knjigom – Šarić je prepoznao da je riječ o Borhesu – i pušio jeftine cigarete.
Šarić mu je prišao, predstavio se i upitao može li s njim popiti kafu. Pjesnik ga je, i pored početnog hladnog utiska, dočekao toplim osmijehom, ustao, pružio mu ruku i pokazao stolicu kraj sebe. Tako je, kako kaže, počelo njihovo prijateljevanje i upoznavanje s pjesnikovim životom i stvaralaštvom.
Šarić ističe da je riječ o čovjeku koji odmah uspostavlja bliskost, koji o svom životu govori otvoreno i ništa ne skriva, a opet ne očekuje ništa ni od koga. Takav je, dodaje, ostajao i u kasnijim susretima, a posebno mjesto u toj priči imala je njegova poezija.
Omiljeni kazivač i stvaralac
Rijetki savremeni pjesnici uživaju toliku naklonost publike kao Kapetanović. Njega, prema riječima Šarića, sa podjednakim žarom slušaju djeca i domaćice, univerzitetski profesori i bivši ratnici, seljaci i književni znalci. Kada kazuje stihove, na mah postaje gospodar prostora i pažnju publike prikiva na sebe.
Posebnost njegovog pjesništva Šarić vidi u sposobnosti da iz svakodnevice, s varoških trotoara i iz bircuza, preuzme prepoznatljive manire, fore i fazone i unese ih u stihove. Ipak, iz tih stihova povremeno izbije i bol, zacvili ranjena duša ili procuri krv, pa Kapetanovićeva poezija, iako duhovita, nije lišena duboke ljudske ozbiljnosti.
Sto pjesnika u kafani
Šarić piše kako je Kapetanović u mnogo čemu originalan, pa i u odnosu prema vlastitoj svakodnevici. Za razliku od većine koja se bori za egzistenciju, pjesnik se ne obazire previše na materijalno, a čini se da su mu knjige i stihovi glavni razlog postojanja. Ispod te ležerne spoljašnjosti, međutim, krije se emotivan i ranjiv čovjek, kome smeta što se stvaralaštvo u današnjem društvu tretira kao privatna stvar i što je poštena procjena književnog i umjetničkog rada gotovo izostala.
Utočište od toga, prema Šarićevim riječima, pjesnik pronalazi u uvjerenju da pjesma sladi vijek i liječi tugu. Iako je po mnogo čemu „sam na svojoj strani“, Kapetanović oko sebe okuplja druge – u prizemnoj kafani hotela „Bosna“, nekada poznatoj i kao penzionerski raj, ukrštaju se putevi pisaca, univerzitetskih profesora, glumaca, novinara, poslanika, dokonika koji čitaju novine i svih drugih poklonika duha.
Centar tog „prestoničkog“ kutka, kako ga Šarić opisuje, jeste Kapetanovićev sto, koji pjesnik godinama zauzima svakog jutra prije devet, a do oko pola tri ugošćava sagovornike. Za njegovim stolom vode se, kako se kaže, isključivo akademski razgovori, a oni koji svrate mogu čuti poneku pametnu riječ ili, ako im se posreći, neko će im platiti kafu.
Kada Kapetanovića nema za stolom, obično je u biblioteci. Šarić podsjeća da je Dobrica Ćosić za Ivu Andrića rekao kako je čovjek Bosne i biblioteke, čime je mislio na posvećenika bosanskog vilajeta i njegove prošlosti. Čini se da se slična odrednica, prema Šarićevom sudu, može primijeniti i na Boru Kapetanovića.
