Jubilarno izdanje romana Semper idem Đorđa Lebovića
Jubilarno izdanje romana Semper idem Đorđa Lebovića (1928-2004), jednog od najznačajnijih djela savremene srpske književnosti, ovog mjeseca stiže u knjižare u izdanju „Lagune“. Roman je prvi put objavljen posthumno, 2005. godine, a više od dvije decenije kasnije i dalje pronalazi put do novih čitalaca.
Lebović je ovo djelo zamislio kao hroniku vlastitog djetinjstva u Somboru i Zagrebu, u godinama koje su prethodile Drugom svjetskom ratu. Priča je ispričana iz ugla dječaka koji još ne razumije u potpunosti prirodu svijeta koji se mijenja, a kroz porodicu, grad, različite narode i kulture provlači se postepeno nadolaženje onoga što je pisac nazvao „velikim sunovratom“.
Od 500 do više od 100.000 primjeraka
Iako je za života bio poznatiji kao dramaturg i scenarista, Lebović je upravo Semper idem ostavio kao svoje najznačajnije prozno djelo. Prema bibliografskim podacima Narodne biblioteke Srbije, prvo izdanje objavila je „Narodna knjiga – Alfa“ 2005. godine u tiražu od svega 500 primjeraka. Kasnije je roman dobio novi život nakon što ga je preuzela „Laguna“, koja ga danas opisuje kao „opus magnum“ Đorđa Lebovića i roman-hroniku o djetinjstvu u Kraljevini Jugoslaviji uoči Drugog svjetskog rata.
Kako navodi izdavač, Semper idem je do sada doživio desetine izdanja i ukupno više od 100.000 primjeraka.
Kritičari o Lebovićevom djelu
Književni kritičar Teofil Pančić odmah je prepoznao vrijednost romana, zapisavši da je Semper idem prvo remek-djelo 21. vijeka u srpskoj književnosti. Uporedio ga je s najznačajnijim djelima srpske proze, ocijenivši da u našoj literaturi nije bilo tematski i senzibilitetski srodne knjige koja bi se mogla staviti u istu rečenicu s „Porodičnim cirkusom“ Danila Kiša.
Vasa Pavković, pisac i književni kritičar, u romanu je prepoznao istovremeno porodičnu hroniku i memoarsku prozu. Semper idem je, kako je pisao, knjiga o djetinjstvu koja se može čitati kao porodični roman, ali i kao memoarski spis par ekselans, kojim se Đorđe Lebović posthumno predstavio kao veliki majstor moderne realističke proze.
Filip David smatra da Lebović pripada samom vrhu srpske i nekadašnje jugoslovenske književnosti. Prema njegovim riječima, Lebović, Kiš, Pekić i Kovač i danas predstavljaju nedosegnuti vrh tih književnosti.
Na predstavljanju romana u Beogradu 2017. godine o knjizi su govorili David, dramski pisac Dušan Kovačević i urednik „Lagune“ Dejan Mihailović. Mihailović je tada istakao da se Semper idem može čitati i kao porodični roman i kao memoarski spis, te da zbog stila, originalnog postupka i teme Holokausta zaslužuje mjesto među kanonskim djelima savremene srpske književnosti.
Pisac o svom književnom zavjetu
Lebović je u razgovoru iz 2002. godine objasnio šta ga je navelo da se vrati u djetinjstvo. Govorio je da se istorija ponovila, da se ponovila ljudska glupost i da je, razmišljajući o tome, poželio da napiše hroniku svog djetinjstva. Ističući da priču nastoji ispričati jednostavno i prije svega ljudski pošteno, na knjigu je gledao kao na svojevrsni zavjet.
Pisac je kazao da ga raduje što lično iskustvo dijeli s budućim čitaocem i da bi bio zadovoljan ako bi makar djelimično podsjetio na ono što stalno zaboravljamo – gledano iskustvom starca, a djetinjim očima. Kao četrnaestogodišnjak preživio je Aušvic, a u Drugom svjetskom ratu izgubio je veliki broj članova porodice. Kasnije je rekao da knjige ne bi bilo da se ponovo nije našao u vrtlogu velikog zla koje je dobro upoznao 50 godina ranije.
Naslov Semper idem, u prijevodu s latinskog „uvijek isto“, više zvuči kao upozorenje nego kao konstatacija. Na koricama novog izdanja stajaće i riječi Svetislava Basare, koji podsjeća da su mnogi genijalni romani počinjali genijalnim naslovom, a da je Lebović jedan od najznačajnijih naslova srpske književnosti preuzeo s pročelja somborske crkve, uz nadu da jednog dana možda neće biti uvijek isto.
