Molitva Svetom Romanu Đuniškom: Vjernici traže zdravlje i porodični mir
Srpska pravoslavna crkva 29. avgusta obilježava praznik Svetog Romana Đuniškog, podvižnika iz ranih vjekova hrišćanstva. Ovaj praznik posebno je svečan u manastiru Sveti Roman kod Đunisa, gdje počivaju njegove mošti, a vjernici ga slave moleći se za zdravlje i potomstvo.
Manastir kod Đunisa i Eparhija niška
Svetinja se nalazi na desnoj obali Južne Morave, u blizini Đunisa, i pripada Eparhiji niškoj. Manastir važi za jednu od najstarijih srpskih svetinja, a njegovo ime povezano je sa dugom tradicijom i brojnim narodnim predanjima.
Prema crkvenom predanju, Sveti Roman se upokojio u 9. vijeku. Živio je podvižničkim životom, posvećen molitvi, postu i služenju Bogu, a zbog predanja o čudesima koja su se događala nakon molitava pred njegovim moštima, vjernici ga i danas posebno poštuju.
Narodno vjerovanje i molitva
Na praznik Svetog Romana u manastir dolaze brojni ljudi. Jedni se mole za zdravlje svojih najbližih, drugi traže utjehu i snagu u teškim trenucima, dok pojedini dolaze da zahvale na onome što su već dobili. Pred moštima ovog svetitelja mnogi su, prema narodnom vjerovanju, tražili pomoć i iscjeljenje.
Molitva Svetom Romanu zauzima posebno mjesto u obilježavanju praznika. Vjernici je izgovaraju sa vjerom i nadom, koristeći praznik kao priliku da se u tišini pomole za svoje porodice, zdravlje i duhovni mir.
„Tebi, ugodniče Boga živoga, Romane čudotvorče, koji si ispunio zakon Boga i spasa našega Isusa Hrista i dobio od Njega život vječni; klanjamo se s ljubavlju i blagodarimo Ti sa smirenjem, za premnoga Tvoja čudesna djela, kojima si pomogao nemoćnim ljudima, i proslavio ime Gospoda i spasa svoga. Amin.“
Bogata istorija svetinje
Manastir Sveti Roman ima veoma zanimljivu istoriju. Prema dostupnim podacima, njegovo postojanje bilježi se još u srednjem vijeku, a pominje se i u povelji vizantijskog cara Vasilija drugog s početka 11. vijeka.
Kroz vijekove je svetinja imala različite uloge. U okviru manastirskog kompleksa nekada je postojala bolnica, dok je tokom ratnih vremena služila kao mjesto utočišta i pribježište za narod.
Predanje o Svetom Romanu posebno je vezano za pomoć ljudima koji su se suočavali sa bolešću i nevoljama. Zbog toga se njegovo ime vijekovima izgovara u molitvama onih koji traže zdravlje, utjehu i snagu.
Praznik Svetog Romana Đuniškog tako nije samo dan kada se vjernici sjećaju jednog svetitelja, već i prilika da zastanu, okrenu se molitvi i pronađu mir. Vjernici koji dolaze u manastir pristupaju svetinji sa različitim željama i potrebama, ali ih povezuje vjera u pomoć i utjehu koju pronalaze u molitvi.
