Krvavi napad na Čajniče: Potresna svjedočenja preživjelih o stradanju civila
Tokom sudskog procesa koji se vodi pred pravosudnim institucijama Bosne i Hercegovine za zločine nad srpskim stanovništvom, svjedoci su detaljno opisali kobni napad na Čajniče od 14. februara 1993. godine, kada su ubijeni brojni nedužni mještani, a žene i djeca pretrpjeli ranjavanja i zarobljeništvo.
Stravičan bijeg kroz šumu i zarobljavanje
Svjedok Tužilaštva BiH Ivana Tupeša prisjetila se trenutaka kada je kao sedmogodišnja djevojčica bježala iz sela Šapići zajedno sa majkom i drugom nejači. Prema njenim riječima, bježali su šumskim putem prema selu Trojani u pravcu crnogorske granice, tražeći zaklon kod Šumskog gazdinstva gdje je njen djed Božo Dačević radio kao šumar. Međutim, pripadnici takozvane Armije BiH otvorili su vatru na zbijeg. Djed ju je podigao u naručje pokušavajući da je zaštiti, pri čemu je zadobila prostrelne rane na nogama, dok je on usmrćen pred njenim očima.
Nakon toga su im prišli naoružani ljudi u maskirnim i crnim uniformama sa maskama na licu, raspravljajući o tome šta da urade sa djetetom. Tupeša je pojasnila da su nju prvo nosili vojnici, a zatim su natjerali zarobljene mještane Čedu Popovića, te Njegoša i Branu Mašića da je transportuju do mjesta Sadbe. Odatle su kombijem prebačeni u Goražde, gdje ih je evidentirao strani Crveni krst. U goraždanskoj bolnici provela je dva i po mjeseca, dok joj je majka povremeno odvođena na ispitivanja, a poslije bolnice su zadržane još mjesec dana u objektu preduzeća ZOIL. Po obavljenoj razmjeni nastavila je liječenje u Igalu, a tužilac Dževad Muratbegović uvrstio je njenu medicinsku dokumentaciju u dokazni materijal.
Gubitak sina i tragični bilans napada
Potresan iskaz pred sudom iznijela je i Dana Mašić, opisujući zbivanja u selu Šapići tog istog dana. Iz njene porodične kuće krenula je grupa od četiri žene, pet djevojčica i njenog maloljetnog sina Željka, a najnužnije stvari za djecu nosio je konj kojeg je vodila svekrva. Njen sin je imao oružje „šmajser“, a kada je odjeknula pucnjava, smrtonosni hici pogodili su Željka i njenu jetrvu Dušanku Mašić. Svjedok je navela da je uzela oružje koje je potom zatajilo kada im se približavao maskirani vojnik u crnom, koji se nakon toga povukao. Tom prilikom i sama je zadobila povrede glave, dok joj je kćerka Zoranka ranjena u predjelu prepone, a nakon napada tražila je drugu kćerku Milanku. Mašićeva je naglasila da je na dan sahrane njenog djeteta u Čajniču pokopano čak 13 žrtava ovog oružanog upada, a tužilaštvo je i za nju priložilo medicinske nalaze.
Brutalna ubistva i potresna saznanja porodice
O tragičnoj sudbini svojih roditelja Bože i Stanojke, koji su živjeli u Ponikvama, govorio je svjedok Dane Dačević. On je u to vrijeme boravio u Novom Sadu i vijest o oružanom napadu saznao posredstvom radio-amatera. Tada mu je javljeno da su mu roditelji nastradali, kao i Trifko Dačević, Dušanka i Željko Mašić, te Stevo i Vučko Kovačević, dok je njegova sestra Polka Mašić pala u zarobljeništvo sa djetetom.
Dačević je prenio saznanja od Krsta Danilovića, koji je vidio posmrtne ostatke ubijenih mještana. Prema tim navodima, majka je usmrćena hicima u predio glave i stomaka, dok je otac imao četiri prostrelne rane, a usljed udaraca tupim dijelom sjekire u potiljak nanesene su mu stravične povrede glave. Takođe je dodao da je njegova sestra prilikom razmjene imala vaške i svega trideset kilograma.
Tužilac Muratbegović priložio je i arhivski video-zapis televizijskog priloga SRT emitovan 23. februara 1993. godine, na kojem je prikazan izmasakrirani dječak. U ovom sudskom postupku za ratne zločine nad srpskim civilima i zarobljenicima na područjima Čajniča, Foče i Višegrada u periodu od avgusta 1992. do februara 1993. godine optuženi su nekadašnji pripadnici i starješine Armije BiH: Ferid Buljubašić, Ahmed Sejdić, Rašid Sobo, Ševko Glušac, Zakir Jamak, Bahrudin Muhić, Adem Fehrić, Mustafa Poljo, Enver Kustura, Muhamed Liska, Sakib Čakar, Izet Sejdić i Munir Nalo. Naredno ročište zakazano je za 29. septembar.
