Kako propada banjalučka rok scena: Mladi bendovi nemaju gdje da vježbaju
Nekada prepoznatljiva banjalučka rok scena danas se suočava sa teškim izazovima, jer nedostatak adekvatnih prostorija za vježbanje i nepostojanje sistemske podrške dovode do toga da u gradu gotovo i nema novih autorskih sastava. O trenutnom stanju na sceni, preprekama sa kojima se suočavaju mladi talenti, ali i o sopstvenom muzičkom putu, govorio je muzički pedagog i dugogodišnji stvaralac Stefan Nikić.
Začarani krug bez adekvatnog prostora za rad
Prema riječima Nikića, koji je na rokenrol sceni prisutan više od dvije decenije, nekadašnja razgranata mreža podruma i vježbaonica u kojima su stasavale generacije muzičara svedena je na tek nekoliko lokacija. Iako talentovanih učenika i mladih ljudi ima, ključni problem leži u tome što oni nemaju gdje da ostave opremu i sviraju nekoliko sati sedmično. Kako objašnjava, bend predstavlja živi organizam koji zahtijeva stalan rad i kontinuitet, a bez osnovne infrastrukture početni entuzijazam srednjoškolaca brzo splasne pred prvim preprekama.
Nikić napominje da se prostori za sviranje danas mogu nabrojati na prste jedne ruke, čime nastaje začarani krug u kojem nema novih bendova jer nedostaju uslovi za rad, dok bez aktivnih sastava nema ni potrebe za prostorima. On dodaje da kod dijela omladine muzika bude samo prolazna faza, poput djeteta koje želi psa na mjesec dana pa izgubi interesovanje kad nastupe obaveze, ali da istovremeno postoje i oni koji godinama žele ozbiljno da rade. Zbog toga upozorava da se pitanje prostora mora hitno riješiti ukoliko Banjaluka želi da sačuva živu scenu i nasljednike starih bendova.
Između školske učionice i rokenrola
Pored stvaralačkog rada na sceni, Nikić je zaposlen kao profesor muzičke kulture u banjalučkoj Osnovnoj školi „Mika Antić“. Za svoj životni balans ističe da mu rad u prosvjeti pruža potrebnu stabilnost, dok je sviranje njegova istinska strast i trajni poziv, pa u šali navodi da je danju profesor, a noću roker.
Muzički korijeni i rani uzori
Njegovo muzičko opredjeljenje razvijalo se od najranijeg djetinjstva, jer je odrastao u umjetničkoj porodici. Njegov otac je Momir Momo Nikić, poznata ličnost domaće i regionalne rok scene, stric mu je bio džez gitarista, a djed priznati slikar. Prisjećajući se prvih koraka, Stefan Nikić izdvaja da je sa svega tri ili četiri godine na video-kasetama gledao nastupe sastava Deep Purple i klavijaturiste Džona Lorda, što ga je trajno inspirisalo da zavoli klavijature i posveti se muzici.
