Neimar iz Vilusa sazidao na stotine objekata širom Krajine
Poznati neimar iz Vilusa Mirko Todoranović tokom pet i po decenija rada ostavio je neizbrisiv graditeljski trag, a brojni objekti koje je podigao vlastitim rukama svjedoče o posvećenosti i neumornom zanatskom umijeću.
Poduhvat koji spaja sela i gradove
Da se na jedno mjesto sakupe sve stambene zgrade, pomoćne prostorije, magacini, poljoprivredne hale i ekonomska zdanja koja je Todoranović završio, njihov niz pokrio bi razdaljinu od Gradiške do Banjaluke, što iznosi punih pedeset kilometara. Najveći dio svog radnog vijeka proveo je gradeći po selima Lijevča polja, kao što su Mašići, Romanovci, Kobatovci, Magljanima, Miljevićima, Karajzovcima, Seferovcima i Petrovom Selu.
Ovaj samouki majstor ističe da gotovo nema mjesta u Krajini gdje nije ostavio svoj potpis. Svakom domaćinu garantovao je pola vijeka postojanosti gradnje, ponoseći se činjenicom da iza sebe ima zidove čvrste poput bedema, otporne na oluje i podrhtavanja tla, bez ikakvih kasnijih prigovora naručilaca posla.
Prvi koraci i učenje zanata
Zanat je počeo učiti još kao četrnaestogodišnji dječak pomažući čuvenom majstoru Dragutinu Gluviću. Bilo je to vrijeme oskudice kada se radilo od jutra do mraka, a mladi šegrt je vrijedno sticao iskustvo miješajući malter i dodajući cigle. Povjerenje da samostalno sazida prve unutrašnje zidove dobio je šezdesetih godina prošlog vijeka, a prvu kompletnu kuću napravio je Branku Todoranoviću u svom rodnom selu pored crkve.
U to doba, kako se prisjeća, rijetko su postojali formalni arhitektonski nacrti. Porodice bi skicirale raspored prostorija na običnom papiru ili dasci, ugledajući se na komšijska imanja, pa su seoska domaćinstva uglavnom imala sličan raspored sa verandom, ostavom i četiri sobe, dok su toaleti unutar objekata došli tek sa kasnijim generacijama.
Odlazak u zasluženu penziju
Nakon pedeset i pet godina provedenih bez dana odmora, ovaj osamdesetogodišnjak odlučio je da konačno odloži zidarske alatke. Iako ga zdravlje i dalje dobro služi, porodica ga je nagovorila da napusti opasne radove na skelama i krovovima.
Slobodno vrijeme sada provodi u veselju i društvu mlađih generacija na svadbama i slavljima, ponosan na svojih osmoro unučadi. Iako nijedan od unuka nije nastavio zidarskim putem, već biraju druga zanimanja poput policijskog posla, Mirko Todoranović sa ponosom gleda na decenije teškog, ali časnog neimarskog rada.
