Vršnjačko nasilje u Srpskoj poraslo četiri puta, stvarna slika je mnogo gora
Broj evidentiranih slučajeva pokazuje da je vršnjačko nasilje u Srpskoj za šest godina poraslo više od četiri puta – sa 21 slučaja u 2019. na 90 u 2025. godini. Riječ je o podacima Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske objavljenim u nacrtu strategije razvoja policije i unutrašnjih poslova za period od 2027. do 2033. godine. Stručnjaci ipak upozoravaju da zvanična statistika ne odražava prave razmjere problema, jer se mnogi oblici neprimjerenog ponašanja prećutkuju, zanemaruju ili budu prepoznati tek kada dođe do fizičkog obračuna, zbog čega je neophodno ozbiljnije uključivanje porodice, škola i nadležnih institucija u prevenciju i zaštitu djece.
Sa 21 na 90 evidentiranih slučajeva
U dokumentu se navodi da su izvršioci vršnjačkog nasilja uglavnom dječaci. Ministarstvo, u saradnji sa drugim subjektima, sprovodi preventivne kampanje, među kojima je i akcija „Stop vršnjačkom nasilju“, a kroz projekat „Školski policajac“ obezbjeđuje se prisustvo policijskih službenika u školama i njihovoj blizini.
Nacrt strategije, koji obuhvata razvoj policije i unutrašnjih poslova u narednih sedam godina, trenutno je u procesu javnih konsultacija.
Macanović: stvarni broj je znatno veći
Univerzitetski profesor i pedagog Nebojša Macanović rekao je za „Glas“ da je realan broj slučajeva vjerovatno mnogo veći, jer se dio incidenata zataškava i postaje vidljiv samo kada među djecom dođe do fizičkog sukoba. Kako je ocijenio, često se zanemaruju i drugi oblici nasilja – verbalno, kulturološko i ono putem interneta – a djeca pokazuju sve manje empatije, pa izostaje i zaštitnička reakcija prema vršnjacima koji trpe nasilje.
Škola, smatra on, mora mnogo više pažnje da posveti prevenciji, kroz češće radionice sa učenicima i roditeljima, ali i kroz stvaranje atmosfere u kojoj se svako dijete osjeća sigurno i prihvaćeno. Predlaže da se podstiču i nagrađuju djeca koja spriječe nasilje, te da se preuzmu iskustva finskog programa prevencije, koji je ovu pojavu u kratkom periodu sveo na minimum – tako što djeca prestaju da budu pasivni svjedoci i znaju da se zajedno suprotstave nasilniku.
Macanović navodi i da bi trebalo uvesti nastavni predmet o vršnjačkom nasilju na fakultete koji obrazuju kadrove pomažućih profesija, kao i obezbijediti stručna lica u Ministarstvu prosvjete i Republičkom pedagoškom zavodu koja bi se posebno bavila tim problemom.
Vaspitni centri postoje u zakonu, ali ne i u praksi
Kao jedan od važnih koraka izdvojio je aktiviranje vaspitnih centara za djecu stariju od 14 godina koja ispoljavaju asocijalno ponašanje. Ta mjera, kako je pojasnio, postoji u zakonodavstvu, ali takvih ustanova u praksi nema, dok u FBiH postoje.
Ukazao je i na potrebu da se promijeni odnos javnosti prema djeci koja reaguju i pokušavaju da spriječe nasilje, navodeći primjer vršnjačkog obračuna u banjalučkom naselju Lazarevo. Kako je rekao, samo jedan novinar je napisao da je dječak razdvojio učesnike tuče, dok su ostala djeca snimala obračun, a poslije se govorilo o međusobnim optužbama porodica i tužbama, umjesto o tom dječaku koji je trebalo da bude u prvom planu, da dobije medijski prostor i, možda, neku nagradu, kako bi i druga djeca bila ohrabrena da postupe na isti način.
Vasić: temelji ponašanja formiraju se u porodici
Sociolog Vladimir Vasić smatra da problem ne treba posmatrati isključivo kroz ponašanje djece, već i kroz porodične i društvene obrasce koje usvajaju od najranijeg uzrasta. Prema njegovim riječima, temelji ponašanja formiraju se u porodici, gdje djeca usvajaju modele odnosa prema drugima, ali se u pojedinim slučajevima i dalje njeguju pogrešni vaspitni obrasci, posebno kada je riječ o dječacima.
Vasić je ukazao da se kod dječaka ponekad potencira, a ponekad čak i opravdava da budu nasilniji, arogantniji i grublji, čime im se šalje pogrešna poruka da je prihvatljivo probleme rješavati nasiljem i konfliktom. Zbog toga ga ovakva statistika, kako kaže, ne iznenađuje, jer je nasilje samo jedan od pokazatelja dublje krize porodičnih i društvenih vrijednosti.
Upozorio je i na sve prisutnije digitalno nasilje, koje prati promjene u načinu na koji djeca ostvaruju socijalne kontakte i sa društvenih mreža se sve češće prenosi u stvarni život. Posebno zabrinjava, kako navodi, to što se nedovoljno pažnje posvećuje takozvanom preddelinkventnom ponašanju, odnosno signalima koji mogu ukazivati na kasnije ozbiljnije probleme.
Riječ je o ponašanjima koja se često pripisuju normalnom odrastanju, poput nepoštovanja autoriteta i školskih obaveza, izostajanja sa nastave, interesovanja za devijantne i huliganske grupe te konzumiranja alkohola i cigareta. Iako za takva ponašanja nije moguće izreći krivičnu sankciju, ona su, kako je objasnio, važni signali da se sa djetetom nešto dešava i da mu je potrebna pažnja i pomoć.
Na ponašanje djece, dodao je, moguće je uticati, ali je za to potrebno mnogo rada, pažnje i otklanjanja negativnih obrazaca koje usvajaju u okruženju. Kako je upozorio, stvorena je društvena klima u kojoj se devijantno ponašanje sve češće doživljava kao normalno, a nasilje kao nešto prihvatljivo – dovoljno je, kako kaže, pogledati filmove, serije i muziku koju djeca slušaju, pa i crtane filmove za najmlađe, koji su često ispunjeni grubim nasiljem.
Nije nasilje samo fizički obračun
Vasić je ukazao i na to da vršnjačko nasilje ima mnogo šire značenje od fizičkih sukoba. Osim verbalnog nasilja i vrijeđanja, ono obuhvata psihološko i emocionalno nasilje, digitalno nasilje putem društvenih mreža, kulturološko i seksualno nasilje, ali i ponižavanje djece zbog materijalnog statusa, odjeće ili stvari koje posjeduju.
