Iza sedam brava: mračna istorija prostitucije u starom Beogradu
Iza vrata beogradskih kafana i mehana u 19. i početkom 20. vijeka odvijala se mračna istorija prostitucije koja se nikako ne uklapa u romantične predstave o staroj varoši. O tom svijetu, u kojem su se preplitali siromaštvo, policijski nadzor i strah od zaraznih bolesti, javnost je najviše saznala zahvaljujući izložbi „Iza sedam brava: kurtizane i kupleraji u Beogradu u XIX i početkom XX vijeka“, koju su pripremili istoričarka umjetnosti Marija Stojić i publicista Velimir Đurguz. Njihovo istraživanje približilo je i prizore koji su decenijama ostajali po strani – odlazak žena na obavezne ljekarske preglede u pratnji žandarma.
Utorkom i petkom pod pratnjom žandarma
Ulice prestonice utorkom i petkom znale su izgledati sasvim drugačije nego običnim danima. Žene u večernjim haljinama, upadljivo našminkane i pažljivo dotjerane, prolazile su gradom u grupi, dok su ih čuvari reda pratili do ordinacija. Tamo su obavljale kontrole koje su im bile nametnute, često izložene znatiželjnim pogledima i pogrdnim dobacivanjima prolaznika.
O životima tih žena danas više govore službeni spisi nego njihove lične ispovijesti. Policijski izvještaji puni su zapisa o racijama i privođenjima, a ljekarske evidencije čuvale su podatke o njihovom zdravstvenom stanju. Kako su stizale u sobe iznad kafana i šta su tamo proživljavale, najčešće je ostajalo izvan zvaničnih zapisnika.
Od kuhinje do soba iznad kafane
Tragovi te djelatnosti u 19. vijeku vode i do Zemuna, naročito do Ribarske ulice, ali i do prometnih beogradskih krajeva uz pristaništa i trgovačke putove. Savamala i Dorćol, s Vidinskom ulicom i Ulicom cara Dušana, upisani su u tu priču, koja se vremenom širila i na druge dijelove grada.
Za mnoge žene put u prostituciju počinjao je potragom za bilo kakvim poslom. Ratovi, gubitak porodice i oskudica ostavljali su udovice i djevojke bez sigurnog prihoda. U kafanama su nalazile posao u kuhinji ili kao poslužiteljice, ali su istovremeno bile u okruženju u kojem su vlasnici lokala i podvodači znali iskoristiti njihovu zavisnost od zarade i krova nad glavom.
Opisi tog vremena bilježe da su djevojke iz unutrašnjosti seosku odjeću zamjenjivale haljinama koje su stvarale privid raskoši. Iza takvog izgleda često se krila surova eksploatacija – gazde su ih gostima nudile u sobama iznad kafana, ponekad za iznos koji je vrijedio koliko i jedan obrok.
Mušterije bez imena, žene u evidencijama
Dok su žene bile izložene kontroli i javnom ponižavanju, identiteti njihovih gostiju rjeđe su dospijevali na svjetlost dana. Bilješke nekadašnjeg šefa beogradske policije Tase Milenkovića ukazuju na to da je među posjetiocima bilo imućnih i uticajnih ljudi, ali njihova imena nisu dosljedno zapisivana. Tako je u sačuvanoj slici tog svijeta ostala vidljiva neravnoteža: o ženama se pisalo kao o predmetu nadzora, a mušterije su mahom ostajale neimenovane.
Novinske hronike povremeno su izdvajale pojedina imena, među njima i onu poznatu kao „Mala Julče“, kao i gošće iz Austrougarske koje su u Beogradu boravile po dvije sedmice.
Propisi, racije i zabrane koje nisu riješile ništa
Kako je prostitucija postajala sve prisutnija, vlasti su je pokušavale staviti pod kontrolu propisima, prvenstveno zbog straha od širenja zaraznih bolesti. Ministarstvo unutrašnjih djela donijelo je 10. decembra 1871. godine raspis koji je bio važan korak u administrativnom uređivanju te djelatnosti. Pravila su u narednim decenijama mijenjana, a 31. jula 1900. godine usvojena su nova Pravila o regulisanju prostitucije. Poslije Prvog svjetskog rata, od marta 1919. godine, u Beogradu su važila Privremena pravila za suzbijanje veneričnih bolesti.
Zdravstvene kontrole bile su jedan od najvidljivijih dijelova tog sistema. Za odlaske žena na preglede odgovarali su vlasnici lokala, a nadzor je obavljao i gradski fizik, odnosno ljekar zadužen za javno zdravlje. Kontrola zdravstvenog stanja, međutim, nije značila i zaštitu žena od podvodača, loših uslova života ni od ponižavanja kojem su bile izložene.
Propisi nisu iskorijenili tajnu prostituciju. Izvještaji su bilježili noćne potjere, skrivene susrete i pokušaje bjekstva. U izvještaju terazijskog kvarta iz 1900. godine opisan je napad tokom kojeg je uhvaćeno deset podvodačica i pet djevojaka zatečenih u društvu uglednih građana, dok je još pet žena uspjelo pobjeći. Dvije su krenule prema Savamali, dvije ka Varoškom kvartu, a jedna je stigla čak do Pančeva. Iste godine velika racija na Vračaru završena je bez privedenih. Prostitucija se vremenom sve više selila u privatne sobe i na skrovita mjesta, izvan lokala koje je policija lakše nadzirala.
Zatvaranje javnih kuća nije značilo kraj
Međuratni period donio je nove zabrane i promjene u sprovođenju propisa. Posebno važan bio je Zakon o suzbijanju polnih bolesti iz 1934. godine i prateći pravilnik, kojima je predviđeno zatvaranje javnih kuća i oduzimanje dozvola ženama koje su se bavile prostitucijom.
Zabrane su tu djelatnost dodatno potiskivale iz vidljivih gradskih prostora. Iza njih su ostajale iznajmljene sobe, posrednici i žene čija egzistencija nije postala sigurnija samom promjenom propisa. Tako je prostitucija, uprkos nastojanjima vlasti da je regulišu i zabrane, nastavila da postoji u drugačijim, manje vidljivim oblicima.
