Banjalučki vozač Hitne pomoći Boško Vujinović o najtežim trenucima na terenu: Kada su ugrožena djeca, to se ne zaboravlja
Banjalučki vozač Hitne pomoći Boško Vujinović već šesnaest godina svakodnevno bije bitku sa vremenom, probijajući se kroz gradske saobraćajne gužve kako bi ljekarske ekipe stigle do onih kojima je život ugrožen. Iako je za volan saniteta sjeo sa samo 23 godine i do danas prošao bezbroj intervencija, ističe da bi se opet opredijelio za isto zanimanje, uprkos tome što pojedine potresne scene, naročito one sa najmlađima, ostaju trajno urezane u pamćenju.
Najteže je kada stradaju najmlađi
Vujinović navodi da su situacije u kojima su ugrožena ili povrijeđena djeca emotivno najteže za sve članove tima, jer većina njih ima i vlastitu porodicu. Prizori sa takvih intervencija ne blijede godinama, a sjećanja se često vrate čak i prilikom pukog prolaska pored lokacija ili zgrada gdje su se nesreće dogodile.
Sekunde odlučuju u gradskom saobraćaju
Nakon što dispečer dodijeli adresu i početne podatke, sva odgovornost za pronalazak najbrže putanje i bezbjednost tima pada na vozača. Kretanje kroz grad predstavlja najveći izazov, posebno kada neodgovorni ili zbunjeni vozači ne reaguju na zvučnu i svjetlosnu signalizaciju, čime se gube dragocjeni trenuci. Uz to, vozač saniteta mora neprestano motriti na ponašanje drugih učesnika u saobraćaju, pješake, električne trotinete i vozače koji gledaju u telefone.
Dodatnu poteškoću predstavlja nalaženje tačne lokacije, jer navigacioni sistemi ne pokazuju uvijek precizan ulaz, što stvara ogroman pritisak kada je pacijent bez svijesti. Vujinović demantuje i česte glasine da njihova vozila posjeduju elektronske mehanizme za automatsko mijenjanje svjetala na semaforima, pojašnjavajući da takva tehnologija ne postoji i da bi pravila prolaska na crveno svjetlo trebalo jasnije definisati.
Težak fizički rad i ograničeni resursi
Zadatak vozača ne prestaje dolaskom na odredište, s obzirom na to da oni aktivno pomažu u nošenju pacijenata sa viših spratova bez lifta, kao i preko nepristupačnih i blatnjavih terena. Zabilježeni su brojni nesvakidašnji slučajevi, poput izvlačenja nastradalih nakon udara električne struje ili prelaska preko prepreka i zidova da bi se pružila pomoć povrijeđenima.
U toku jedne smjene, za područje u prečniku od oko 35 kilometara, na raspolaganju su svega tri vozila i tri vozača. Zbog toga se nerijetko javljaju poteškoće pri organizaciji, posebno kada je za jednu veću saobraćajnu nezgodu nužno poslati više saniteta istovremeno, čime se rizikuje nedostatak slobodnih ekipa za naredne hitne pozive.
Zablude javnosti o radu službe
Vujinović naglašava da građani ponekad pogrešno tumače korišćenje rotacije ili prisustvo vozila ispred ugostiteljskih objekata. Čak i redovni transport bolesnika, na primjer sa Starčevice na Paprikovac, zahtijeva brzu reakciju kako se ne bi čekalo satima u kolonama. Takođe, sanitetska vozila iz drugih mjesta koja dovezu pacijente u Banjaluku moraju na terenu čekati nova uputstva dispečera, a svako kretanje je strogo praćeno i evidentirano. Upravo radi izbjegavanja takvih nesporazuma, banjalučka vozila sada nose vidljivu oznaku grada.
Dijete bez svijesti, a Boško kuću treba pronaći: Najteži minuti vozača banjalučke Hitne pomoći
Više na https://t.co/Vr96hGdVZ5 https://t.co/jAKAMaZ42E
— BL Portal (@bl_portal) October 13, 2026
