Banjaluka

Znate li kako miriše sreća? Na proljeće…da ono godišnje doba kada sve cvjeta

Večeras su se gradjani okupili po devedeseti put u borbi za istinom i pravdom.

Davor Dragičević večeras je odsutan ali poruka sa trga je i dalje poruka mira i dostojanstva.

Loading...

3.7. se nastavlja skupština, da li će kao u Davidovoj priči poslanici biti samo piuni ili imaju i oni dušu, da razmisle kako će da glasaju.
Po tome će ih narod pamtiti, narod ih je birao pa ćemo vidjeti kakvi su poslanici, narodni ili stranački. – rečeno je na Davidovom trgu

Velike pozdrave su uputili dijaspori i svim gradovima širom Bosne i Hercegovine, velikim ljudima, a posebno 12. valičanstvenim, “nisu to djeca jer su oni davno prešli iz djece u ljude. Mnogo su oni veći ljudi od onih u poslanickim klupama.” – poručeno je sa trga

– Jovana jedna od 12. veličanstvenih, prijateljica Davidova i veliki borac u borbi za istinu i pravdu za Davida, je pročitala svoj emotivni tekst, koji prenosimo u cijelosti.

Tvrđava sreće Đakac

Znate li kako miriše sreća?

Na proljeće…da ono godišnje doba kada sve cvjeta, lista, kada se priroda budi i rađa. Svako proljeće miriše slično. Ali ovo… ovo proljeće je nastupilo mirisom mora, mora suza isplakanih iznad svijeća i hladnog kamena na gradskom trgu.

Moja tvrđava sreće je bio jedan sjaj u očima, veseo osmijeh i najtopliji zagrljaj.

Početak rušenja moje tvrđave sreće počeo je 17. na 18. mart ove godine između 2 i 3 casa. Kada je u samom centru grada nestao jedan nasmijani, vječno veseli mladić. Kamen po kamen rušile su riječi obeshrabrenje; nećete ga pronaći, nikada se neće vratiti, otišao je bez pozdrava…no nisam odustala od nasumičnog traženja i pretraživanja svakog ćoška ovog grada.
Moja tvrđava sreće urušila se do temelja 24.3.2018. negdje oko 12:00 kada sam primila poziv da su pronašli mog druga Davida.

Živ je, pomislih na prvu! Da li je dobro? Međutim, uplakan, sa bolnim jecajem u glasu otac Davor mi reče da su pronašli Davidovo tijelo i da ga je izgleda izbacio Vrbas. Nisam uspjela da izustim ni riječi saučesća, moje lice su preplavile suze, a telefon je sam ispao iz ruku.
Nepuna 2 dana nakon toga dolazi informacija da se Đakac nadrogirao, opljačkao kuću, a zatim ubio skočivši u Crkvenu. Tim rijecima srušio se i temelj moje tvrđave sreće.

Znala sam da to nije tako! TO NIJE ISTINA!
David se nije nadrogirao! Nije volio narkomane. Nikad mu nije bilo jasno zašto bi bilo ko morao korostiti neke supstance kako bi mu život bio lijep.

Kad je život lijep. Sam po sebi.
David nije opljačkao kuću! “Ako nemam, nemam, strpiću se dok ne budem imao, kada budem imao idemo svi i svima će nam biti dobro. Ali u neimaštini nikada neću ništa ukrasti. Tata i ja uvijek možemo izgurati do kraja mjeseca. Ne želim da neko nema da bih ja imao. Možda bi baš to što sam ukrao nekome bilo presudno da prehrani porodicu ovaj mjesec. Nikada mi ljudi koji kradu neće biti jasni. Kako neko može živjeti u saznanju da je možda baš to posljednji dinar nekome i da neće sutra imati sta da jede” rekao mi je uz kafu kada smo u novinama procitali da je velika kolicina novca ukradena u nekoj kuci.

DAVID SE NIJE UBIO! On je volio život. Radovao se svakom novom danu, svakom novom udahu čistog vazduha, poslušanoj pjesmi, naučenoj lekciji, svakom pogledu u sunce, svakom trenutku života.

Nije bio problematičan, mladić od 21 godinu, mađioničar za informatiku, umjetnik, muzičar, dobar čovjek nikada ne bi uradio tako nešto! NIKADA!
Đakac je ubijen! To je sigurno, znam nije se sam ubio. Nas 12 dođosmo na ideju da dobijemo pravdu i istinu o stradanju našeg Davida. Pozvali smo majke, prijatelje, tatu lava, da izađemo na trg. Da jasno i glasno kažemo da ZNAMO da je Đakac ubijen. Da mirnim protestima damo do znanja ubicama da će ih stići kazna, na ovom ili onom svijetu.

I tako, iz dana u dan. Svakim danom je sve teže, sve više suza i istopljenih svijeća. Sve više boli, kida, peče, razara svaka riječ izgovorena, svaka suza koja padne na hladan kamen Davidovog trga. Saznaćemo istinu i dobiti pravdu!

A ja živim u nadi, da ćemo se negdje, nekad, opet sresti. Razgovarati satima, smijati se, glupirati…da ću opet vidjeti te oči sa nevjerovatnim sjajem i opet osjetiti najtopliji zagrljaj.
Do našeg ponovnog susreta, moja tvrđavo sreće.

(Foto: Zoran Borojević)

Ključne riječi
Loading...
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!