Kolumne

Daniela Ratešić Došen: Tatini sinovi

Ko su tatini sinovi?

Mnogo je toga oko nas što nas udaljava jedne od drugih, što čini razliku među ljudima, ali najveća zla ovoga društva su nepotizam, korupcija i naravno NOVAC. Ali ne novac kao sredstvo za život, jer bez njega niko ne može. Govorim o novcu koji služi pojedincima kao sredstvo za bahaćenje, ponižavanje drugih, kupovnu i prodaju svega pa čak i duše. U tome svakako prednjače „mlada gospoda“ koju u raji nazivamo „tatini sinovi“.

Ko su tačno tatini sinovi?

Loading...

Odakle oni zaista potiču?

Ko su te njihove tate?

Odakle im potreba da sve oko sebe gledaju sa visine, a vrlo su svjesni činjenice da je njihova ljudska veličina ravna Pigmejima?!

Bahatost tatinog sina

Nedavno sam imala priliku i „čast“ imati susret bliske vrste sa jednim od tih primjeraka . Ovaj primjerak je, za razliku od velikog broja drugih njemu sličnih, bio načitan i rječit, ali jednako neotesan i bahat, tako da mu njegova učenost, nije doprinijela da razvije i učtivost i poštovanje prema drugima, naročito starijim. Znam da je „ponosni“ član jedne od stranaka koje čine vlast u ovoj zemlji i da to nastoji da istakne kad god je u prilici, a naročito u neprilici.

Zahvaljujući članskoj karti je dobio i posao koji je toliko dobar da ne mora ni da ide na njega, daje mu mogućnost da radno vrijeme provodi u kafani, opijajući se od jutra do mraka. Taj isti posao omogućio mu je da vozi skup auto i da se dobro oblači, ali i dalje nije naučio da odjelo ne čini čovjeka. Nekoliko puta sam imala priliku vidjeti tog momka kako u lokalnom kafiću teroriše goste svojim prohtjevima za određenom atmosferom u kafiću, koja samo njemu u datom momentu odgovara, a svi drugi treba da se tome povinuju bez pogovora. Iz minusa, čovjek ustane i u lokalu u kojem je do tada svirala Metallica ili EKV, on za svoju dušu pusti narodnjak koji čovjek ima priliku čuti samo na nekim zborovima, ali i stranačkim saborima i predizbornim šatorima. Valjda je i to dio predizborne kampanje, treniranje ušiju ljudi zarad pripreme za opštenarodno veselje pod šatorom.

No, nastranu sve to, ono što je po meni najgore kod tih ljudi, je to što ne znaju da prihvate poraz. Za njih je čak i izgubljen set, a ne meč, neprihvatljiv.
Oni i njihovi nikada ne gube.
I kad gube, oni su pobjednici. Valjda im je takva stranačka psihologija, mantra koju neprestano ponavljaju, kako se ne bi nikada izgubio taj osjećaj superiornosti.

Veliki skup Pravde za Davida je tim i takvim očito jako teško pao.

Bolno je bilo saznanje da je na Trgu stajalo preko 15 000 ljudi koji osuđuju ono što „njegovi“ pokušavaju očuvati, a to nije Republika Srpska, kako to oni nastoje prikazati, već upravo kriminal, korupcija, nepotizam i sve ono što je dovelo do užasanog stanja u kojem se nalazi i društvo i država.
U tom momentu „tatin sin“, u vidno pripitom stanju, i povrijeđene sujete, zaboravlja na mantru o supriornosti i počinje pokazivati svoje prirodno, divljačko ponašanje i karakter.

Uvrede, fizički nasrtaji, psovke, to je u tom momentu bilo njegovo oružje protiv jedne žene i jednog djeteta, dok je ona vještačka učenost i kurtoazija nestala poput magle kada sunce izađe visoko na nebu.

To su momenti kada „tatini sinovi“ pokazuju svu veličinu svoje primitivnosti, kada gube kontrolu i govore zaista ono što misle, a ne ono što im je rečeno da misle.
Ovo je bio samo jedan od takvih primjeraka, kojih je u ovom gradu, nažalost, mnogo više.

Žalosno je to što ti ljudi uopšte nisu svjesni svoje bezvrijednosti, sa ili bez članske karte , i da je njihov rok trajanja utisnut na njihovom čelu, kao i u članskoj karti.
Jednog dana kada ne bude „tate“ ili kada i „tatin“ rok trajanja istekne, jednog dana kada popadaju u blato koje su sami stvorili, kada se počnu hvatati za slamke da se iz tog gliba izvuku, shvatiće.
Shvatiće da su osnovne lekcije preživljavanja preskočili, da nisu sposobni nastaviti prema gore, a ostanak na dnu biće im jednako neprihvatljiv.
Gledam tako u tog drskog i bahatog momka i kao da gledam film koji mi se razvija pred očima. Vidim njega u tom glibu , vidim očaj u njegovim očima, vidim paniku na licu, ali vidim i sebe kako stojim sa strane i govorim:

„Za ČOVJEKA ću da poginem, a za NEČOVJEKA neću ruke da prljam.Kakav si put gradio, tim putem sada i koračaj!“

Sretno!

Ključne riječi
Loading...

Daniela Ratešić Došen

Rođena u Banja Luci, 8.8.1976. godine Osnovnu, Srednju medicinsku i Medicinski fakultet završila u Banja Luci. Od 2005. godine bavi se humanitarnim radom, najprije u Fondaciji "Pobijedimo tišinu", potom osniva HO "Budimo ljudi" čiji je i predsjednik. Samohrani roditelj kćerke Katarine. Živi i radi u Banja Luci.
Obavještenja
Obavijesti me o
guest
0 Comments
Inline Feedbacks
View all comments
Back to top button
Close
Close

Blokiranje reklama

Molimo Vas da nas podržite tako što ćete isključiti blokiranje reklama. Nakon isključenja, ponovo učitajte ovu stranicu (Reload). Hvala!