Na današnji dan, 11. septembra 1914. godine, u selu Kućanci kod Donjeg Miholjca u Slavoniji rođen je Gojko Stojčević, budući patrijarh srpski.
Rano je ostao bez roditelja. Otac Stevan je otišao da radi u SAD, tamo je dobio tuberkulozu i „vratio se kući da umre“ kad je Gojko imao samo tri godine. Majka Ana se posle toga preudala i rodila tri ćerke, a pri rođenju treće je umrla. Gojko i njegov brat Dušan su ostali sa babom Dragom i tetkom, najstarijom očevom sestrom.
Na tron Srpske pravoslavne crkve stupiće 1990. godine kao 44. vrhovni poglavar u istoriji. Bio je patrijarh srpski do svoje smrti 15. novembra 2009. godine. Prema želji izraženoj u testamentu, sahranjen je u manastiru Rakovica. Iako SPC još nije proglasila patrijarha za svetitelja, to koliko ga je volio narod i koliko i danas redovno posjećuje njegov grob, govori o tome da vjernici i danas osjećaju, vole i mole patrijarha Pavla kao sveca.
U vrijeme kada je skoro svaka institucija pokazala poroznost društva u kome živimo, patrijarh Pavle svijetlio je kao duhovni putokaz punih devetnaet godina, koliko je bio poglavar crkve. Ustoličen je 1. decembra 1990. godine, onda kada su zlo, rat, buka, nacionalizam i bijeda počeli da buše svakodnevicu naroda sa ovih prostora. Simbolično, stigao je u Beograd iz Prizrena, kao episkop. Sa sobom je u glavni grad donio vrline odnjegovane u jevanđelju, pohranjene u molitveniku, knjigama koje je stalno nosio sa sobom. Po kojima je istinski živio, kao što je i propovijedao.
Anegdota
O prizemnom na visinama
Anegdota kaže da je jedan sveštenik, pomažući patrijarhu da popravi bakar na krovu crkve u Prizrenu, počeo da mu se žali, tražeći premještaj u drugu parohiju. Tada episkop, Pavle mu reče da nije u redu govoriti o tako prizemnim stvarima dok su na visinama, i podsjeti ga da je svoju sudbinu privezao za njega, jer su obojica na krovu radi bezbjednosti bili obmotani sigurnosnim užadima. Biće da je i u tom jadikovanju jednog sveštenika sadržana sva naša kolektivna misao da je na drugom mjestu bolje, a da nas je patrijarh tokom svog vremena stalno podsećao na visinu i vezu s njim i Bogom.
Tako je govorio Pavle
– Glavno je, čuvaj svoj mir blagodatni i to prenosi na sve. To je najglavnije: u teškoćama sačuvati svoj mir i nerve sa vjerom da je Gospod iznad nas, da nas podržava, misli o nama i pomaže nam.
– Nauči se sitematičnosti i održavanju čistoće.
– Jedna čaša vina je mjera. Dvije čaše vina su mnogo, tri čaše su malo.
– To što osjećate izvjesne nedostatke, i sa mnom je ista stvar. Uostalom, ko je taj ko ne bi trebalo da je bolji i u intelektualnom pogledu, i u pogledu srca i volje?
– Ne brini, nije Gospod daleko. On je tu sa tobom, zato dočekuj sve mirno, bez žurbe i nervoze, pa ćeš moći sve izdržati sa Njim. To je stvarnost.
– Gledaj da imponuješ ne svojim znanjem i svojom učenošću, nego svojim smirenjem i drugim evanđeoskim vrlinama.
– Obavezni smo i u najtežoj situaciji da postupamo kao ljudi, i nema tog interesa, ni nacionalnog ni pojedinačnog, koji bi nam mogao biti izgovor da budemo neljudi.
