Predstavljanje u Ateljeu 212: Manda, Glogovac, Bata, Smoki na poštanskim markama
Na svjetski Dan pozorišta u Ateljeu 212 predstavljene su poštanske marke sa likovima znamenitih glumaca – Milorada Mandića Mande, Nebojše Glogovca, Mire Stupice, Bate Živojinovića, Ljubiše Samardžića, Slobodana Aligrudića, Predraga Lakovića i Sonje Savić.
Takođe, predstvaljena je i marka povodom obilježavanja 100 godina od nastanka Udruženja dramskih umjetnika.
Ovom prilikom okupile su se porodice slavnih umjetnika, poput Mandine žene Anje Madić, a samo na jedan dan čak iz Pariza došla je unuka Mire Stupice sa sinom.
Da oda počast kolegama i svojoj kumi Miri Stupici stigla je i Branka Veselinović. O svojim prijateljima sa puno sjete i pijeteta govorili su Aljoša Vučković, Branka Petrić, Svetlana Bojković, Goran Jevtić, Milan Caci Mihailović, Vesna Čipčić, Miroslav Žužić i Milka Frušić. Oni su govorili o životu i radu glumaca, a na kraju im i posvetili pjesmu i nekoliko ličnih sjećanja.
Goran Jevtić je otkrio okuljenima da je Milorad Mandić Manda oduvijek želio da bude pilot, ali zbog visine nije mogao da stane u avion.
“Bio je direktor pozorišta Boško Buha i sam je napravio i ime i prezime i nadimak “Manda”, što je sada kao neki brend. Započeo je renoviranje pozorišta boreći se za dostojanstvo profesije i najmlađe publike. Bio je vlasnik nesvakidašnjeg, raskošnog, komičarskog dara. Isticao je da pozorište poslednja oaza misli, mesto da kome se stiču drogocena iskustva i razmenjuju osećanja”, kazao je Goran Jevtić.
Glumac Caci Mihailović govorio je o Predragu Pepiju Lakoviću i tom prilikom istakao kako je maestralno igrao male ljude sa margine, samotnjake, boeme…
“I sam je bio boem. Voleo je kafanu i ljude. ‘Bolji život’ mu je donio popularnost, ali se on nije dobro s njom snalazio. Zato je i poslednje dane proveo daleko od toga, u skromnoj kući kraj obale Tise, gorak zbog svega što nam se događalo. Na kraju su ga ti talasi Tise i prigrlili”, kazao je Caci.
O jedinstvenosti Sonje Savić govorio je Miroslav Žužić.
“Imala je senzibilitet koji se lepio za filmsku traku. Bila je poslednja generacija glumaca koji su živeli i umrli za ideale. U Ljubljani su je zvali ikona pobune što se njoj dopadalo, mada se uvak nazivala članom pank generacije koja je govorila šta drugi misle, a ne smeju da kažu”, kazao je Žižić.
Vesna Čipćić posvetila je “Serenatu” Miloša Crnjanskog “svome Šurdi”, a Milka Frušić, drugarica Bate Živojinovića podsjetila je na njegov veliki filmski opus, kao i ogromnu popularnost u Kini zbog uloge u “Valteru”.
Branka Petrić govoreći je o svojoj prijateljici Miri Stupici, uporedila ju je sa energijom koja preplavljuje,
“Šarmantna, lepa, talanat koji se rađa jednom u sto godina. Evo sada će toliko da prođe nadam se da će da se i rodi neko. Mira je bila najlucidnija i najpamtnija osoba koji sam znala, a njen osmeh ste mogli da prepoznate među hiljadama. Njen smeh dopirao je iz dubine njenog bića. Sve je bilo oko nje tako čulno i ljubavno, a opet lucidno. Mogla je biti akademik”, rekla je Branka Petrić.
Svetlana Bojković je kazala da su emocije bile pokretač i snaga Nebojše Glogovca.
“Njima je punio dušu sebi i drugima. Voleo j eglumu jer tako mogao da bolje razume druge ljude i proživi nešto iz njihovog života. Bio je posvećenik, otvoren, neopterećen slavom. Bio je Hamlet, stariji od njega. Ako ste ga gledali kako glumi, sigurno ga nećete zaboraviti”, rekla je Bojković.
