Sergej Aleksandrovič Jesenjin: Čovjek kojeg je priroda stvorila za poeziju, da izrazi ljubav prema svemu što živi

To novo doba i novi ljudi tražili su drugačije pjesme od Jesenjinovog nježnog „svijeta mog drevnog“, a on sam je primao revoluciju „na svoj način, seljački“. Nesporazumi, obostrani, bili su neizbježni. Nisu mu opraštali što je želio ostati svoj, pa zato i nisu priznavali vrijednost čak ni njegovim pjesničkim vrhuncima. Rekli su da njegove pjesme melanholije i klonulosti ruše vjeru mladom naraštaju u budućnost revolucionarnog pohoda. Pjesnikovo ime i knjige izbjegavani su i zabranivani u SSSR-u tri decenije, sve do sredine pedesetih, ali je njegova popularnost u ruskom narodu samo povećavana. Kada nisu štampane, njegove pjesme su prepisivane i davane iz ruke u ruku.

O životu…

Jesenjinov život bio je često težak, dramatičan, a stalno proleterski: uvijek je živio jedino od honorara za svoje pjesme i ostao vječiti beskućnik – nikada nije imao ni svoj sobičak. „Prijatelji su ga napijali vinom, žene mu pile krv“, zapisao je Maksim Gorki, njegov odani prijatelj. „Crni ljudi“ ga nisu ostavljali na miru, nikada. Tek ovih posljednjih godina je otkriveno da u tajnim i specijalnim arhivima Lenjinove i Staljinove tajne policije ima mnogo povjerljivih dokumenata o Jesenjinu: prijave doušnika, zapisnici policije, pozivi na suđenja… U strahu od mračnjaka, na samom kraju života (umro je veoma mlad, u tridesetoj), spalio je svoje rukopise, a ne zna se ni koje ni koliko. Izbjegao je posljednje hapšenje i suđenje spasavši se bjegom u psihijatrijsku bolnicu. Nisu ga uspjeli osuditi: sahranjan je ranije. A ni do danas nema konačnog odgovora: da li se objesio ili je ubijen?

O ženama…

Žene su pratile Jesenjina stalno, još od njegove rane mladosti. Obožavale su ga kao čovjeka rijetke ljepote i pjesnika čiji su stihovi osvajali njihova srca. Zanesen njihovim duhom i ljepotom, napisao im je svoje najljepše ljubavne pjesme, a strašne sudbine pojedinih žena tragične su stranice i njegove biografije (ženio se tri puta: jednu mu je ženu mučila i ubila ruska tajna policija, a jedna je izvršila samoubistvo na njegovom grobu).

Jesenjinov život je bio buran, a takve su bile i njegove ljubavi. Živio je skitački, a gotovo uvijek siromaški. Nikada nije imao nikakvu imovinu imetak, osim ličnog prtljaga: kofere i šta u njih stane. U tuđim stanovima proveo je sve godine u Moskvi. Živio je od sporo isplaćivanih honorara za svoje pjesme, a od tih rubalja odvajao je za sestre Kaću i Šuru, koje je doveo iz Konstantinova da uče gimnaziju u Moskvi.

Jesenjinova mladost opora je sudbina seljačkog momka, došljaka u grad, koji je od imovine donio samo svoje pjesme i ogromnu volju da uspije. Ali, njega je, više od neimaštine, pogađala sudbina njegove pjesme. Nije doživio priznanja sa svu onu ljepotu koju je njegova lirika dala ruskoj poeziji XX vijeka. Boljelo ga je njihovo pisanje, da je pjesnik mračnog pijanstva i skandala, dekadent čiji stihovi truju…

Pjesma o kuji

Jesenjinovo pjesničko ime, kad je imao samo dvadeset godina, već su krasili antologijski stihovi nezaboravne ljepote – Pjesma o kuji, Krava i Lisica. Kujino stradanje istinit je događaj iz Jesenjinovog sela Konstantinova. Svjetsku slavu Pjesme o kuji prati i nezaboravni zapis Maksima Gorkog. Pri susretu s Jesenjonom u Berlinu, u maju 1922, stihovi ove pjesme potresli su Gorkog, a pjesnika rasplakali.

Maksim Gorki je zapisao:

„Zamolio sam ga da mi recitira pjesmu o kuji, kojoj su oduzeli sedmoro štenadi i bacili u rijeku.
– Ako se niste umorili…
– Mene stihovi ne umaraju – reče on, i nepovjerljivo upita: Zar vam se dopada pjesma o kuji?
Rekoh mu da je, po mom mišljenju, on prvi u ruskoj literaturi koji piše tako lijepo i s iskrenom ljubavlju o životinjama.
– Da, ja veoma volim životinje – reče Jesenjin zamišljeno i tiho… Kada je izgovorio posljednje stihove – pale su i njene oči pseće/kao zlatni sjaj zvjezda u snijeg – i u njegovim očima takođe zablistaše suze.

Tad sam pomislio da je Jesenjin ne toliko čovjek, koliko instrument, harfa, koju je priroda stvorila samo za poeziju, da izrazi beskrajnu tugu vanjskog svijeta, ljubav prema svemu što živi na svijetu i milosrđe – koje od svega drugog – zaslužuje čovjek“.

O smrti…

Navečer 27. prosinca, Jesenjin je u restoranu svog hotela zamišljen i tužan. Poslije večere je dugo sjedio sam, nervozno pušeći tonuo u nesanu misao. Umoran, duševno bolestan, očajan, on katkad ustane, šeta, gleda kroz prozor u snježnu noć punu oblaka i magle, pa opet skrušeno sjeda, nastavlja pušenje, i trlja čelo. Rob utisaka i pretjeranih crnih uobrazilja, zlovoljan i utučen, ostaje tako do ponoći i do bezumne svijesti kada usplahireno počinje juriti hodnicima; onda kuca na vrata susjeda i moli da ih otvore i preklinje da ga puste unutra.

Ali u mutnom sjaju dubokih i bešumnih hodnika nigdje nikog: ni žene, ni brata, ni prijatelja. On juri u svoju sobu, razbacuje namještaj, pravi nered, i u užasu, opet reže nožem vene, zatim prebacuje u kutu sobe preko cijevi za parno grijanje uže od prtljage, navlači omču oko vrata i poslije ponoći između noći 27. i 28. decembra 1925. izvršava trostruko samoubistvo: rezanjem vena, vješanjem i gorenjem uz cijev za parno grijanje…

Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom biješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava I sastanak, zar ne?

Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije –
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Al’ ni živjeti bas nije najnovije