Zadužbinu kneza Lazara poštuju i Albanci i KFOR, a starješina manastira je poznati glumac
Manastir Draganac na Kosovu i Metohiji, zadužbina kneza Lazara, već šest i po vijekova svjedoči o roditeljskoj ljubavi i neprolaznoj boli za izgubljenim djetetom, ali i o životu Srba u Kosovskom Pomoravlju i na području Novog Brda.
Osam godina prije Kosovskog boja, tačnije 1381. godine, Draganac se prvi put pominje u Ravaničkoj povelji kneza Lazara. Tačna godina izgradnje crkve se ne zna, ali ono što je poznato je to da je srpski knez Lazar ovu svetinju sagradio u spomen na svoju prerano preminulu ćerku Draganu, koja je imala svega 16 godina kada se upokojila.
Knez Lazar podiže glavnu manastirsku crkvu posvećenu Svetim arhangelima Mihailu i Gavrilu, a Srpska pravoslavna crkva obilježava 26. jula Sabor svetog arhangela Gavrila, kada Draganac proslavlja hramovnu slavu.
Ovaj manastir je danas duhovni stožer za oko 30.000 Srba koji žive u ovom djelu Kosmeta, saborno i mjesto utjehe za sve čija duša traži živu vjeru pravoslavnu, kao put ka spasenju.
Kosovo je u svom najvećem dijelu ravno, gdje rijetko možete da nađete pravu hladovinu, na području Gnjilana naročito. To je predio žitnih polja, sa kojih je nedavno skinuta pšenica. Ali kada se odatle krene ka Novom Brdu, na nekoliko kilometara sa desne strane, uz blagu uzvišicu, odvaja se put za Draganac, mjesto koje će vam pružiti ljubav, sigurnost i utehu kakvu može samo roditelj.
Put kojim se ide do Draganca vodi kroz hrastovu šumu, od koje ništa drugo ne vidite osim parčiće neba i na njima oblake.
Pravo osvježenje posle gnjilanske ravnice i temperature u najtoplijem danu u godini, koji ovde zovu Gorešnjak, što je drugo ime u narodu za praznik posvećen Saboru svetog arhangela Gavrila. Poslije dva kilometra stižete u portu crkve i konaka u njoj, uškane, ili kako ovde govore “ukutkane” između brda.
Sigurno pribežište, koje odiše ljubavlju, mirom i zove sve koji za tim čeznu, da “ubježavaju” u portu ove svetinje.
Liturgija povodom manastirske slave okupila je ne samo Srbe iz ovog kraja, već i sa čitavog Kosmeta, drugih dijelova Srbije, monahe, vojnike američkih snaga KFOR – a i goste iz inostranstva. Među prisutnim narodom čuo se češki, slovenački, engleski i ruski jezik.
Starješina manastira i bratstva od oko desetak monaha i iskušenika, je otac Iarion, nekadašnji glumac, čije je svetovno ime Rastko Lupulović.
On je sa 22 godine dobio jednu od najprestižnijih pozorišnih nagrada “Sterijinu nagradu” za ulogu u predstavi “U potpalublju”, a kasnije i nagradu “Zoran Radmilović”. Igrao je Milančeta u seriji “Otvorena vrata”. Poznat je po ulogama u filmovima “Biće bolje”, kao Boban i “Paket aranžman”, kao Darko Popović. U rok grupi “Kanda, Kodža i Nebojša”, Rastko je svirao električnu gitaru.
U svoj besjedi nakon Liturgije, jedan od ovdašnjih sveštenika ponovio je riječi vladike Teodosija, da ova svetinja nikada u svojoj istoriji nije sijala ovakvim sjajem, kao i da nikada nije bilo toliko monaha i vijernih da se okupljaju u ime Božije, dolazeći o Sabor svetog arhangela Gavrila i o Istočnom petku.
“Ali upravo ono što ih priziva da dolaze u ovu svetinju, to je Carstvo nebesko. Ono što nas čini da budemo dobri ljudi, da budemo uzorni hrišćani, jeste cilj Carstvo nebesko, jer mi pravoslavni hrišćani sve što činimo u našem životu, činimo sa tim uzvišenim ciljem.
Ono po čemu je Draganac poseban je i to što ga poštuju i Albanci, govoreći samo riječi hvale o njegovom monaštvu. Ovdašnji monasi po posebnom receptu spravljaju nadaleko poznat tamjan, koji nekako drugačuje miriše od svih koje ste imali prilike da vidite, sažimajući u sebi sve najlepše nijanse aroma bora i cvjetova.
Za sve goste u Dragancu je pripremljena slavska trpeza ljubavi, na kojoj je bila posna hrana, a otac Ilarion je bio pravi domaćin, obilazeći svakog gosta, nudeći posluženje zajedno sa ovogodišnjim slavskim kumom.
