Tragedija u Novom Sadu i potresno svjedočenje volonterke: Prizori pod ruševinama pamte se cijelog života
Navršile su se dvije godine otkako se dogodila nezapamćena tragedija u Novom Sadu, kada je obrušavanje betonske konstrukcije na Željezničkoj stanici odnijelo šesnaest ljudskih života. Među brojnim spasiocima koji su odmah pritekli u pomoć bila je i Dunja Halilović, članica Organizacije za traganje i spasavanje Srbije, koja je podijelila bolna sjećanja na sate provedene u raščišćavanju ruševina.
Dolazak na željezničku stanicu i osam sati neprekidne borbe
Poziv za intervenciju stigao je iznenada tog 1. novembra 2024. godine, a ekipa od dvadeset volontera pomenute organizacije našla se na terenu za svega pola časa. Iako je ranije učestvovala u zahtjevnim spasilačkim misijama, uključujući i saniranje posljedica razornog zemljotresa u Turskoj 2023. godine, Halilovićeva ističe da je susret sa nesrećom u sopstvenom gradu nosio poseban teret i šok od kojeg je zastajao dah.
Oko stotinu spasilaca, zajedno sa pripadnicima Sektora za vanredne situacije i specijalizovanim jedinicama za ruševine, neumorno je radilo punih osam časova. Tokom teške i iscrpljujuće akcije niko od okupljenih nije mario za umor ili glad, vođen isključivo željom da spasi preživjele.
Borba za život povrijeđene Teodore
Pretražujući sektor za koji je bila zadužena, Dunja je u jednom trenutku začula glasove koji dozivaju pomoć. Spasilački napori odmah su usmjereni na taj dio ruševine, gdje je pronađena povrijeđena djevojka Teodora Martinko.
S obzirom na to da su u spasilačkom sastavu bili i ljekari, u koordinaciji sa medicinskim osobljem Hitne pomoći pružena joj je neophodna njega na samom mjestu nesreće. Dok je trajalo pažljivo izvlačenje, članovi tima su neprekidno razgovarali sa njom kako bi ostala pri svijesti, provjeravajući svakog minuta da li ih čuje i kako se osjeća, dok je ona trpjela teške bolove.
Teški trenuci i prizori koji se nikada ne zaboravljaju
Nakon zbrinjavanja povrijeđene djevojke, Halilovićeva je upućena na centralni dio urušenog prostora, gdje se suočila sa najpotresnijim prizorom akcije – tijelom djeda koji je u samrtnom zagrljaju držao svoje dvije unuke. Uprkos ogromnoj tuzi, spasioci su morali da potisnu emocije i ostanu fokusirani na potragu za eventualno preživjelima koji su još davali znake života.
Pad nadstrešnice desio se tačno u 11.52 časova i zauvijek je izmijenio živote porodica nastradalih, ali i svih onih koji su učestvovali u akciji spasavanja. Dvije godine kasnije, sjećanja na teške trenutke i dalje ostaju duboko urezana u svijest spasilaca koji su dali sve od sebe na mjestu ove velike nesreće.
