Kako je rast svjetske populacije doveo do teorije o smaku svijeta 2026. godine
Datum koji asocira na filmsku apokalipsu, petak, 13. novembar 2026. godine, potiče iz matematičkog rada objavljenog prije šest decenija, u kojem je analiziran nekadašnji ubrzani rast svjetske populacije. Iako je jednačina tada sugerisala dramatičan ishod, savremena nauka i stvarni podaci jasno govore da čovječanstvu toga dana ne prijeti nikakav nestanak.
Kako je jednačina dovela do apsurda
Rad pod provokativnim naslovom „Sudnji dan: petak, 13. novembar 2026“ objavljen je 4. novembra 1960. godine u uglednom časopisu „Sajens“. Autori ove studije, Hajnc fon Ferster, Patriša Mora i Lorens Amiot, posmatrali su kretanje broja stanovnika kroz dugu istoriju i primijetili takozvani hiperbolični rast. Početkom 20. vijeka na Zemlji je živjelo manje od dvije milijarde ljudi, a uprkos ratnim razaranjima i bolestima, stanovništvo se ubrzano uvećavalo.
Istraživači su smatrali da veća populacija donosi bolju saradnju, tehnološki napredak i nova znanja, što je omogućavalo povoljnije uslove za život i dalji opstanak. Međutim, primijenjeni matematički model pokazao je da bi u tački označenoj kao 2026,87 godina kriva otišla u beskonačnost. Kada se taj decimalni zapis pretvori u kalendarski datum, dobija se 13. novembar. Autori su slikovito naveli da njihovi potomci neće stradati od gladi, već će biti „stisnuti do smrti“, želeći da ukažu na matematičku neodrživost takvog trenda, a ne na stvarni fizički krah planete.
Promjena demografskih kretanja
Danas, više od šest decenija kasnije, jasno je da se pretpostavke iz tog modela nisu ostvarile jer se ponašanje ljudi promijenilo. Iako se ukupan broj stanovnika na Zemlji povećao, sama stopa rasta je znatno opala usljed pada fertiliteta u mnogim dijelovima svijeta.
Prema podacima Ujedinjenih nacija, globalna populacija je 2024. godine iznosila oko 8,2 milijarde. Procjene ukazuju na to da bi maksimum od približno 10,3 milijarde mogao biti dostignut sredinom 2080-ih godina, nakon čega bi do 2100. uslijedio blagi pad. Vjerovatnoća da će se vrhunac dostići tokom ovog vijeka iznosi oko 80 odsto. Umjesto prenaseljenosti, UN danas u više od polovine zemalja bilježi problem niske stope rađanja i starenja društva, gdje je broj novorođene djece po ženi ispod granice proste reprodukcije bez doseljavanja.
Zablude o nestanku kiseonika
Uz priče o mogućem kraju često se pominje i novija studija koju su 2021. godine u časopisu „Nejčur Geosajens“ objavili Kazumi Ozaki i Kristofer Rajnhard. Njihov rad se bavi dalekom geološkom budućnošću Zemljine atmosfere i pokazuje da bi uslovi sa obiljem kiseonika mogli potrajati u prosjeku još oko 1,08 milijardi godina.
Kako Sunce vremenom postaje sjajnije, doći će do promjena u ciklusu ugljenika i potom do drastičnog smanjenja kiseonika. Naučnici, međutim, nisu postavljali datum nestanka ljudske vrste, već su analizirali prirodni vijek biosfere. Zbog toga ni 13. novembar 2026. godine, a ni period od milijardu godina, ne predstavljaju unaprijed zakazani kraj čovječanstva, već opomenu o granicama teorijskih predviđanja.
