Intervju / Momčilo Antonić: Reformom školstva spojiti poslodavce i obrazovne ustanove; Manjača neiskorišteni potencijal

Sada je otvorena mogućnost da Antonić napravi novi iskorak u svom političkom djelovanju, budući da, odlukom stranačkih organa SNSD-a, zauzima poziciju broj 7 na listi ove partije u izbornoj jedinici 3 za Narodnu skupštinu Republike Srpske. Iako je na prethodnim lokalnim izborima dobio oko 6.000 ličnih glasova od Banjalučana, on ne dozvoljava da ga raniji uspjeh uljuljka u procjeni da se takvi dometi bez posebnog truda ponavljaju, već smatra da je u ovoj vrsti javnog angažmana neophodno uvijek iznova opravdavati povjerenje građana kroz konstantnu komunikaciju i rad s građanima na terenu.

U kampanji uoči opštih izbora, 7. oktobra, u fokusu Momčila Antonića su svi ključni društveni problemi, a poseban akcenat stavlja na dva pitanja – poboljšanje obrazovnog sistema u RS i unapređenje turizma u Srpskoj, a naročito u banjalučkoj regiji. U razgovoru, on objašnjava da je, kada je riječ o prvoj tematici, motivisan željom da se što više mladih ljudi opredijeli da gradi sopstvenu budućnost u RS.

– I Srpska se suočava sa procesom koji je očigledan u najvaćem dijelu prostora bivše Jugoslavije, ali i Evrope – da se mlađi, vitalniji dio stanovništva u sve većoj mjeri odlučuje za odlazak u druge zemlje, koje im, kako pretpostavljaju, nude bolju perspektivu za rješavanje egzistencijalnih pitanja. Jednim dijelom, to jeste posljedica globalizacije, sve otvorenijih granica i mnogo lakših migracija nego što je to bio slučaj u prethodnim istorijskim periodima. S druge strane, postoje i realna ograničenja sa kojima se mladi susreću u RS i BiH, prije svega u sferi obrazovanja i zapošljavanja, a zadatak kvalitetne politike jeste da otklanja te limite i pronalazi rješenja, kako bi se što veći dio mlade generacije odlučio za ostanak na ovom prostoru – kaže Antonić.

Šta to konkretno podrazumijeva, kada je riječ o obrazovnom sistemu u RS?

Prije svega, reformu. Nije sporno, živimo u podneblju u kojem je taj izraz prečesto upotrebljavan za promjene koje ne zaslužuju ovu odrednicu, pa je šira populacija, s razlogom, rezervisana prema svakom pominjanju reformskih tokova. Međutim, u sve uvažavanje dosadašnjih napora nadležnih institucija, krajnje je vrijeme da se pristupi ozbiljnom usklađivanju potreba tržišta rada sa upisnom politikom visokoškolskih i srednjoškolskih ustanova u RS. Za početak, dobro bi nam došla svojevrsna inventura trenutnog stanja u tom domenu, jedan vid centralnog registra u kojem bi bili detaljno sistematizovani svi relevantni podaci kojima do sada raspolažemo. Te evidencije jednim dijelom postoje, u zavodima za statistiku i zapošljavanje, drugim dijelom tek treba da dođemo do njih, a sve zajedno bi moralo da čini cjelinu iz koje bi bilo jasno koliko kadrova i iz kojih oblasti školujemo, koliko ih pronalazi posao u strukama za koje se obrazuju, koliko ih nađe zaposlenje koje nema veze sa strukom iz koje dolaze, a koliko ih, nažalost, ništa ne može učiniti s tim diplomama, jer na tržištu rada, naprosto, ne postoji takva potreba.

Mogu li se iznijeti određene preliminarne procjene, na osnovu do sada dostupnih spoznaja, u kojem pravcu bi trebalo da krene ta reforma obrazovanja?

Prvenstveno, neophodno je insistirati na tome da se konačno ozbiljno shvati to da ljudi treba da se školuju za ono što namjeravaju da rade u životu, i obrnuto, da poslodavcima, javnim ili privatnim, prilikom zapošljavanja bude prioritet da pronalaze osobe sa obrazovanjem upravo iz struke koja im je potrebna. Naravno, bez obzira na moje godine, poznato mi je da je još u SFRJ, a posebno u postdejtonskom periodu, krenuo taj proces „svaštarenja“, u kojem je moguće da iz sfere medicine dolaze „stručnjaci“ za ekonomiju ili da pravnici postaju „znalci“ problematike industrije i inženjerstva, i obrnuto. Taj višedecenijski trend i komotan odnos prema ovim nelogičnostima konačno treba preokrenuti.

A šta ako za određenu oblast u RS, jednostavno, ne postoji dovoljno broj kadrova, pa nema drugog izbora, osim takvih improvizacija?

Upravo zbog toga nam je potrebna reforma obrazovanja, da se ne bismo suočavali sa problemima koje imamo sada. I na osnovu grubih procjena može se vidjeti da, u visokom školstvu, imamo hiperprodukciju kadrova koji završavaju fakultete bazirane na društvenim naukama. S druge strane, jasan je i deficit ako se osvrnemo na potrebu za školovanjem u sektoru prirodnih i naročito tehničkih nauka. Sve to sugeriše nedvosmislen zaključak – da je studije u ovom drugom sektoru poželno stimulisati raznim pogodnostima, većim brojem mjesta na prijemnim ispitima, stipendijama, pa i garancijama za zapošljavanje nakon fakulteta. Naravno, u ovom prvom fahu, koji je već prenapučen, rješenja nisu u ograničenju slobode izbora i nekakvim zabranama, ali je manji broj mjesta na fakultetima za profesije kojih ovo društvo već ima dovoljno sasvim jasna sugestija mladim ljudima šta su imperativi društva u kojem živimo.

Treba li, uz probleme kvantiteta, voditi računa i o kvalitetu obrazovanja?

Apsolutno. To, s jedne strane, znači zavođenje reda u privatnom visokom školstvu, jer nam zaista nije potreban toliki broj ljudi sa zvanjima raznih menadžera, sa kvalifikacijama koje pompezno zvuče, a u suštini su veoma uopštene i imaju malu ili nikakvu konkretnu upotrebljivost. Naravno, ni javni univerziteti nisu, nažalost, pošteđeni od pojedinih situacija u kojima se može uočiti degradacija svega onog što su oni simbolisali u prethodnom periodu. U svemu ovome, nikako ne treba zaboraviti ni srednje škole, pri čemu naročito treba revitalizovati značaj zanatskih vještina i znanja koja se u njima stiču. Srednje škole ne bi smjele da budu čekaonice do upisa u fakultet ili produžene osnovne škole, u kojima je svejedno šta se, kako i koliko uči i kakve se diplome dobijaju po njihovom završetku.

Kada mladi ljudi završe fakultet ili srednju školu, šta ih čeka na tržištu rada?

Mi u RS sigurno ne možemo proizvoditi i prodavati automobile Nijemcima, tehničke uređaje Japancima, gas Rusima, vina Francuzima ili IT tehnologiju Amerikancima. Međutim, možemo bar dio njih, u mjeri koja je značajna za naše pojmove, pa i finansije, dovesti ovdje. Jedan od načina za to je i turizam, a ako konkretno govorimo o teritoriji grada Banjaluka, Manjača je jedan od takvih, nedovoljno iskorištenih resursa. U tom smislu, pozdravljam nedavnu inicijativu koju je u javnost iznijela Turistička organizacija Banjaluke – da se na Manjači u narednim godinama sagradi ozbiljan turističko-rekreativni kompleks. Sugerisao bih da se, na tom polju, načini i korak dalje.

Na koji način?

Za početak, afirmacijom znanja i stručnosti prilikom gradnje takvog kompleksa. Kompetencije naših turističkih organizacija su nesporne, ali riječ je o poduhvatu koji podrazmijeva širi angažman društva. U ovoj fazi, bilo bi poželjno da se u čitav projekat uključi i respektabilna stručno-konsultanska kuća, koja bi pripremila detaljne studije i izložila najkvalitetnija rješenja, kada je riječ o Manjači, tom resursu nadomak Banjaluke koji pruža neslućene mogućnosti, a dugo nam, nedovoljno iskorišten, stoji pred očima. Dakle, ne bismo trebali pristupiti stihijski ovom poduhvatu, već konsultovati struku o optimalnim načinima da Manjaču učinimo atraktivnom za turiste, kako iz zemlje i regiona, tako i sa raznih drugih meridijana. To, prije svega, podrazumijeva kvalitetnu infrastrukturu, od hotela, preko raznih sportskih terena, pa nadalje, ali i odličnu promociju, koja bi svijetu predstavila sve potencijale ove planine, naročito kada je riječ o ekstremnim sportovima, avanturističkim mogućnostima i svim sličnim, adrenalinskim sadržajima.

Ukoliko budete izabrani u NSRS, imate li namjeru da sa ovim idejama upoznate parlament Srpske?

To će mi biti u vrhu proiriteta, kao što bih insistirao na tome i ako nastavim mandat odbornika u Skupštini grada Banjaluka. Logično, u mom radu, osim ovih inicijativa o kojima sam govorio, značajno mjesto i dalje će zauzimati i ona životna pitanja koja traže brze reakcije i ne ostavljaju prostora i vremena da se na njima, poput ovih poduhvata o kojima govorim, radi na duži rok.

Ukoliko građani smatraju da je sve to vrijedno njihovog povjerenja – a imajući u vidu njihove ocjene mog dosadašnjeg angažmana, ne sumnjam da je tako – ja ću apsolutno znati da cijenim njihove glasove za kandidata broj 7 na listi SNSD-a u IJ 3 za NSRS. Naravno, i sve ostale kolege na listama stranke kojoj pripadam zaslužuju njihovu podršku, a posebno bih pozvao građane da glasaju za Milorada Dodika i Željku Cvijanović, naše kandidate za srpskog člana Predsjedništva BiH i predsjednika RS, bez kojih sve ovo što smo do sada učinili i što ćemo tek uraditi, za bolji život naših građana, ne bi bilo moguće.