Kako je ukrasno drvo na Tahitiju stvorilo višedecenijski problem
Kada je američki predavač i zaljubljenik u botaniku prije gotovo jednog vijeka posadio ukrasno drvo na Tahitiju, vjerovao je da obogaćuje lokalnu prirodu, ali se taj potez pretvorio u višedecenijsku borbu za očuvanje autohtonih šuma.
Početkom dvadesetih godina 20. vijeka, Amerikanac Harison Vilard Smit odlučio je da na tlu Tahitija formira prostran botanički vrt koji se prostirao na 137 hektara. Za ostvarenje svoje zamisli izabrao je Papeari, predio smješten na zapadnoj obali ostrva, gdje su mu odgovarali kvalitetno zemljište i povoljni klimatski uslovi. U prvoj polovini te decenije kupovao je parcele i stvorio posjed Motu Ovini, poznat i kao “Divlje ostrvce”.
Od harvardskog predavača do pacifičkog botaničara
Smit je imao zanimljivu i svestranu biografiju. Rođen je 1872. godine u Bostonu, obrazovanje je stekao na prestižnom Harvardu, a radni vijek provodio je i kao predavač na poznatom Tehnološkom institutu Masačusetsa (MIT). Tokom Prvog svjetskog rata bio je pripadnik američkih vojnih snaga, dok se poslije napuštanja univerzitetske karijere, oko 1920. godine, priključio istraživačkoj ekspediciji u unutrašnjosti Bornea. Tamošnje proučavanje tropske poljoprivrede i vegetacije poslužilo mu je kao osnova za kasniji rad na pacifičkom ostrvu.
Egzotična stabla kao poklon lokalnoj zajednici
Prema podacima iz nekrologa koji je u martu 1947. godine objavio časopis “Pacific Islands Monthly”, Smit je godinama ličnim novcem nabavljao ukrasno i korisno rastinje, kao i voćke sa područja Madagaskara, Burme i Indonezije. Sadnice nije čuvao isključivo za sebe, već ih je nakon uspješnog uzgoja dijelio lokalnim stanovnicima. Između ostalog, drvoredi koji su ukrašavali jednu od glavnih saobraćajnica u Papeeteu bili su upravo njegov dar ostrvljanima.
Na imanju Motu Ovini vremenom su zasađene stotine raznih biljaka, cvijeća i egzotičnog drveća prispjelog iz Azije, Afrike i Amerike, pa je prostor postao prepoznatljiv pod imenom Botanički vrt Harisona Smita.
Biljka koja je izmakla kontroli
Ipak, među brojnim donesenim primjercima našla se i vrsta koja će donijeti neočekivane nevolje. U aprilu 1937. godine Smit je u vrt unio mikoniju (Miconia calvescens), drvo porijeklom iz tropskih predjela Južne i Srednje Amerike. Prema nalazima francuskog biologa pod imenom Žan-Iv Mejer, ova vrsta je u oktobru iste godine zasađena na otvorenom prostoru. U to doba smatrana je izuzetno privlačnom zbog krupnih, baršunastih listova koji su sa gornje strane bili tamnozeleni, a sa donje ljubičasti.
Osnivač vrta preminuo je 2. januara 1947. godine u 74. godini, poslije duge bolesti. Brigu o velikom posjedu preuzeo je njegov saradnik i poljoprivredni stručnjak Žan-Mari Bube, ali je održavanje tolike površine predstavljalo preveliki teret. Imanje je kasnije prelazilo u ruke različitih vlasnika i upravnika, a povremena zapuštenost omogućila je mikoniji da se nekontrolisano proširi van granica samog vrta.
Ova biljna vrsta godišnje može da poraste i do metar i po, dok prve plodove daje poslije četiri do pet godina. Kako svako stablo stvara mnoštvo sitnih sjemenki koje raznose ptice, mikonija je postepeno postala jedna od najopasnijih invazivnih vrsta na ostrvima Pacifika.
