Mnogo zlata na jednom mjestu
Grad zelenila i lijepih djevojaka. Ali, nije li to i grad sporta, odnosno grad i zelenila i lijepih djevojaka i sporta? Da, sve je to jedan grad, po tome i prepoznatljiv, ne samo na prostoru bivše nam domovine. Naravno, riječ je o gradu na Vrbasu, krajiškoj ljepotici Banjaluci. E, ali to je bilo ranije, nekoliko decenija prije nego što će se baš ta bivša nam domovina u krvi rasparčati. Jer danas je Banjaluka samo grad zelenila i lijepih djevojaka. A grad i sporta? Ne, nikako.
Sport je u ovom gradu već decenijama na tako niskim granama, da je to tužno, da tužnije ne može biti. Zašto je to tako trebali bi da se zapitaju mnogi, od onih koji “upravljaju” ovim gradom, preko onih čija je riječ odlučujuća kada je sport u ovom gradu u pitanju pa sve do, ako ćemo pravo, samih sportista. A nekada, ne tako davno, Banjaluka je slavila svoje šampione, posebno osvajače najvišeg priznanja u sportu – zlatne olimpijske medalje. Ukupno osam takvih medalja ima Banjaluka: šest u rukometu, jednu u fudbalu i jednu u boksu.
Žare i pale
Da od zaborava otrgnemo to zlatno banjalučko sportsko vrijeme, nostalgično ćemo se, najkraće što je moguće, “prošetati” kroz vrijeme u kojem je Banjaluka bila i grad sporta, kroz vrijeme u kojem je Banjaluka bila, kažu, jedan od najsportskijih gradova Jugoslavije, uz Beograd i Split. U to vrijeme Banjaluka se s pravom mogla pohvaliti da je imala, otprilike uzeto, jednu zlatnu olimpijsku medalju na nekih 10.000 stanovnika. Računajte sami: grad tada ima nešto više od 80.000 stanovnika, a ima osam sportista koji su se s olimpijskih igara u svoj grad vratili s najvišim priznanjem u sportu. Pogled unazad bacićemo samo na sportske grane koje su Banjaluci podarile tih osam medalja: rukomet, fudbal i boks.
Rukomet je u Banjaluci već polovinom 50-ih godina prošlog vijeka postao najpopularniji sport u gradu. Slavu banjalučkog rukometa decenijama je pronosio Borac, koji je zbog lepršave igre dobio i epitet “romantičari sa Vrbasa”. Klub je osnovan 1950. godine. Kada je 1957. formirana Prva savezna liga, Borac je postao njen čIan i to je bio neprekidno sve do raspada Jugoslavije. Uz Borac to je uspjelo još jedino beogradskoj Crvenoj zvezdi.
Te 1957. Borac prvi put postaje pobjednik Kupa Jugoslavije, u kojem takmičenju će nanizati čak 10 titula. Samo dvije godine kasnije, dakle 1959. godine, Borac prvi put postaje i prvak Jugoslavije. Tu titulu osvojiće ukupno sedam puta. Sedma decenija prošlog vijeka ubjedljivo je najuspješnija Borčeva decenija: pet titula pobjednika u kupu i četiri titule pobjednika u prvenstvu.
I Evropa će u toj deceniji spoznati (ako nije već do tada) ko su ti stasiti banjalučki momci koji “žare i pale” jugoslavenskim rukometnim prostorom. Najprije će se Borac 1975. godine naći u finalu Kupa evropskih šampiona i tu pokleknuti pred istočnonjemačkim Forvercom – rezultat je bio 19:17. Već slijedeće godine Borac postaje prvak Evrope. U prepunoj sportskoj dvorani Borik u Banjaluci 11. aprila 1976. godine pobjednički pehar pripao je Banjalučanima, nakon što je danska Fredericia poražena rezultatom 17:15. Borčeva “labudova pjesma” bila je 1991. godina. Pobjedom protiv CSKA iz Moskve, Borac se okitio i titulom pobjednika Kupa Evropske rukometne federacije. U Banjaluci je bilo 20:15 za Borac, a u Moskvi 24:23 za CSKA.
Mnogo je Borčevih rukometaša koji su, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, u svoj grad donijeli medalju. Onu najsjajniju, zlatnu olimpijsku medalju osvojilo je šest Borčevih igrača. Najprije je to pošlo za rukom Abasu Arslanagiću, Miloradu Karaliću, Nebojši Popoviću i Dobrivoju Selecu 1972. godine u Münchenu (o njima će biti riječi nešto kasnije). Da se podsjetimo: nakon što je veliki rukomet bio na programu Olimpijskih igara u Berlinu 1936, u Münchenu je prvi put u program uveden rukomet kakav se i danas igra. U finalnoj utakmici poražena je Čehoslovačka rezultatom 21:16. Posebnu čast doživjeli su rukometaši Jugoslavije u Münchenu: medalje im je uručio niko drugi nego Amerikanac Avery Brundage, predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta. Još veću čast rukometaši su doživjeli po povratku u Jugoslaviju – bili su gosti na prijemu koji im je priredio predsjednik Jugoslavije Josip Broz Tito.
Sjećanje na Karadžu
Dvanaest godina nakon Münchena Banjaluka se ponovo “pozlatila”. Na Olimpijskim igrama 1984. godine u Los Angelesu zlatnu medalju s reprezentacijom Jugoslavije osvajaju Borčevi rukometaši: golman Zlatan Arnautović i kapiten reprezentacije Zdravko Radenović (o njima će biti riječi nešto kasnije). U dramatičnoj finalnoj utakmici s jednim golom razlike poražena je Zapadna Njemačka (rezultat 18:17).
Valja napomenuti da još jedan igrač Borca, istina bivši, ima zlatnu medalju iz Los Angelesa. To je Jovica Elezović, koji je rukometni zanat izučio, prije svega, u Borcu.
Banjaluka nije zaboravila svoje zlatne rukometaše. Njima u čast, kao trajni simbol velikog uspjeha, u banjalučkoj sportskoj dvorani Borik postavljen je Olimpijski slavoluk, na kojem se nalaze i dvojica drugih Banjalučana osvajača zlatnog olimpijske medalje: fudbaler Tomislav Knez i bokser Anton Josipović.
Pored šest zlatnih olimpijskih medalja, rukometaši Borca, igrajući za reprezentaciju Jugoslavije, osvojili su još pregršt drugih medalja: sa olimpijskih igara četiri bronzane medalje, a sa svjetskih prvenstava tri zlatne, četiri srebrne i šest bronzanih medalja. Brojke koje zaslužuju respekt. Nije onda ništa neobično što je Borac bio svrstavan među najuspješnije sportske klubove u Jugoslaviji te što se smatra najuspješnijim sportskim klubom u BiH – svih vremena, naravno.
Još nešto se može reći za ovaj klub. Naime, ako za nekoga vrijedi izreka da “ne pada iver daleko od klade”, to vrijedi za rukometaše Borca iz one njegove najsjajnije generacije. Naime, vjerovatno da nema kluba u bivšoj nam domovini, ako ne i šire, u kojem je toliko mnogo djece naslijedilo svog oca u sportu kojim se bavio. Evo, da analiziramo onu Borčevu ekipu koja je postala prvak Evrope. Arslanagićeva kćerka igrala je za reprezentaciju Hrvatske, sin starijeg Golića za reprezentaciju Francuske, sin mlađeg Golića za reprezentaciju Jugoslavije, Rađenovićev sin za Borac, Bjelićev sin za Borac, kao i Unčaninova oba sina.
Pišući ovaj kratki tekst o banjalučkom rukometu, sjetih se ne tako davnog razgovora s Abasom Arslanagićem, o rukometu, naravno. Reče meni Arslanagić da mu počesto na pamet padne istinska legenda banjalučkog rukometa Jerolim Karadža Jerko, koji samo sticajem okolnosti ne posjeduje niti jedan međunarodni trofej, što je svojevrsna sportska nepravda. Da, u pravu je Arslanagić. Hajde da od zaborava otrgnemo samo nekoliko podataka koji zorno ilustruju ovu Arslanagićevu konstataciju. Karadža se 10 puta našao na listi najboljih sportista u Bosanskoj Krajini, prvi put kao košarkaš 1957. godine. Bio je četiri godine zaredom najbolji (od 1958. do 1961. godine), a najbolji je bio 1968. godine. Samo godinu nakon što je Borac ušao u Prvu ligu, on je već standardni reprezentativac Jugoslavije. S reprezentacijom učestvuje i na prvenstvu svijeta u Švedskoj 1958. godine, a s reprezentacijom će učestvovati i na naredne tri smotre svjetskog rukometa. No, tada je jugoslavenski rukomet bio u povoju pa su i medalje izostale. Iako je jugoslavenska reprezentacija tih 60-ih godina prošlog vijeka kudikamo rjeđe izlazila na međunarodnu scenu, odigrao je Karadža 71 utakmicu za najbolju jugoslavensku selekciju i pritom postigao 169 golova. Kako je Karadža igrao rukomet, najbolje svjedoče riječi tadašnjeg trenera reprezentacije Rumunije, dvostrukog svjetskog prvaka:
– Da bismo dugo zadržali titulu svjetskog prvaka, nedostaje nam samo jedan igrač, ali on igra u banjalučkom Borcu i zove se Karadža.
Još jedno ime ne bi trebalo zaboraviti kada su u pitanju banjalučki rukomet i sport u cjelini. To je Ante Friganović Šjor. Nije Friganović bio vanserijski rukometaš, ali je bio standardni član najbolje Borčeve selekcije. On je, iznad svega, bio nevjerovatno svestran sportista. Nepodijeljeno je mišljenje da je Friganović najsvestraniji sportista Banjaluke svih vremena. Sve što se igra s loptom, Friganović je dobro igrao. Pored rukometa, igrao je košarku, fudbal, stoni tenis i tenis. Bio je i dobar atletičar – jedno vrijeme bio je rekorder BiH u skoku s motkom. I skijao je također dobro. Nije onda ni čudo što je ovaj profesor fizičkog vaspitanja odgojio čitavu plejadu vrhunskih sportista grada na Vrbasu. Imao je Borac tokom svoje bogate istorije mnoge visprene predsjednike. Jedan od njih, Mirko Aničić, mora se izdvojiti, ne samo po tome što je bio izuzetno dobar predsjednik. On je, naime, plaćao ulaznicu za svaku utakmicu koju je gledao, bez obzira na to o kojem sportu je riječ – čak i za rukometne utakmice u vrijeme kada je on bio predsjednik Borca. Prosto da čovjek ne povjeruje.
Jedini drugoligaš
Fudbal ili kako ga još nazivaju – najvažnija sporedna stvar na svijetu – vezan je, što se Banjaluke tiče, takođe za ime Borac. Fudbalski klub Borac osnovan je 1926. godine. Uspon ovog kluba počinje negdje polovinom prošlog vijeka. Naime, 1953. godine Borac postaje drugoligaš. Otada pa nadalje Borac će biti ili drugoligaš ili prvoligaš. Do raspada Jugoslavije Borac je ukupno 15 sezona odigrao u društvu najboljih klubova u zemlji. Jednom se našao i na zavidnom 4. mjestu u prvenstvu Jugoslavije.
Najveći uspjeh Borca je pobjeda u finalu Kupa Maršala Tita, kako se tada nazivalo ovo popularno takmičenje. Bilo je to 11. maja 1988. godine. Borac, tada drugoligaš, na Stadionu JNA u Beogradu ostavio je “praznih šaka” čuvenu beogradsku Crvenu Zvezdu – pehar voljenog Tita podigao je Damir Špica, kapiten Borca. A kakav je tim tada imala Crvena Zvezda najbolje ilustruje podatak da je nedugo nakon toga postala i prvak Evrope. Ostaće upamćeno da je Borac jedini drugoligaš koji je postao pobjednik ovog prestižnog takmičenja. Upamćen će ostati i stih koji je u Banjaluci nastao odmah nakon pobjede: “U Beogradu procvjetala bijela lala, uzeli smo Kup Maršala”.