Pratim proteklih mjeseci komentarisanja i pisanja raznih likova na društvenim mrežama i portalima i razmišljam: zašto ljudi, koji su toliko „hrabri“ da napadaju sve sa čim se ne slažu ili se ne slažu oni za koje rade, nikada to ne rade pod svojim imenom i prezimenom, sa svojom slikom i svojim likom?
Sve su to profili sa po nekoliko „prijatelja“, slikama skinutim sa Interneta i imenima ili „nikovima“ kojima kriju svoj identitet. Toliko su „hrabri“ da javno blate druge, komentarišu, iznose svoje teorije zavjere, kritikuju i osuđuju.
Pitam se, da li su tako lažni i u stvarnom svijetu, a ne samo ovom virtuelnom? Da li je to pritajena želja da budu neko drugi, da li bi pod svojim imenom ikada imali hrabrosti da se nekome suprostave?
Ne, definitivno ne!
To su „Internet junaci“ koji „hrabro“ jurišaju sa lažima i „bombarduju“ sa dezinformacijama, a svjesni su da za sve napisano mogu krivično odgovarati. Razmišljala sam po kom principu ti ljudi funkcionišu, koji su njihovi ciljevi u životu, kakvi motivi inspirišu takve osobe?!
To su ljudi željni pažnje i naklonosti svojih „šefova“.
Nije tu u pitanju samo tapšanje po ramenu i stisak ruke, pohvala za požrtvovanost i odanost, mnogo više od toga oni očekuju od šefa. Dobra pozicija u firmi, zaposlenje za ženu, kćerku, sina i naravno novčana stimulacija za smišljanje novih „informacija“ o ljudima koji šefu nisu lojalni. Ne sporim da među njima ima i onih koji će za šefa sve uraditi i bez svih ovih privilegija, jer im je mentalni sklop ograničen poput balkona. Oni vide samo svoju „ikonu“ kako svijetli u mraku i svakoga ko ne gleda pobožno u istu, smatraju neprijateljem.
Ali koliko god odani ili ograničeni bili, ipak su svjesni da čak i u ovoj našoj zemlji gdje je zakon rađen po mjeri podobnih, mogu da odgovaraju za iznošenje neistina i vrijeđanje drugih ljudi bez osnove i dokaza. Dosta toga se može o njima zaključiti i prema odabiru njihovih lažnih imena i likova iza kojih se kriju. Neki u tom imaginarnom svijetu postaju žene, neki se predstavljaju kao kontroverzni likovi iz domaćih serija i filmova, a drugi pak kao otmjena, starija gospoda, vjerujući da će sa tim likom izazvati poštovanje kod onih koji čitaju njihove laži i klevete.
Da li je to alter ego koji je u realnom svijetu potisnut i postaje dominantan samo kada sjednu pred monitor računara i pod prstima osjeti tipke tastature? Ne znam, ali mislim da bi oni svakako bili jako interesantni za analizu nekom psihoanalitičaru.
Ciljevi ovih ljudi su vrlo jasni. Bez lične odgovornosti što više okaljati ime drugih i drugačijih, ljudi čije je mišljenje drugačije od mišljenja njihovih šefova ili njih samih. Sigurno je da se iza pojedinih „lažnjaka“ kriju i sami šefovi, koji su svjesni da više svojim likom i djelom ne mogu opravdati svoje stavove i radnje, pa se potpomažu svojim „imaginarnim prijateljem sa društvenih mreža“.
Postoji mnogo stvari koje ih odaju, nama, običnim smrtnicima, koji koriste svoj mozak, ali o tome neću pisati jer bi im samo dala instrukcije kako da unaprijede svoje „junačko“ djelovanje na Internetu. Zato neka ih, takvi kakvi su, lako su prepoznatljivi i nerijetko potpuno razotkriveni.
Ono što mene mnogo više zabrinjava od samog djelovanja ovakvih „junaka“, jeste činjenica da bilo ko, ko je iole informatički pismen, može da povjeruje u iznošenje stavova osobe koja krije svoj identitet. Svaki čovjek koji govori istinu, koji iznosi stavove koje može potkrijepiti dokazima, koji se ne boji suočiti sa posljedicama onoga što piše, jer zna da se radi o realnim činjenicama, pisaće pod svojim likom, imenom i prezimenom. Sama činjenica da se radi o „lažnim“ ljudima, trebala bi valjda da govori i o onome što oni pišu. „Hrabrost“ ovih „Internet junaka“ je poput hrabrosti miša koji izviri iz svoje rupe, ukrade mrvice koje se nalaze pod stolom gazde čija trpeza obiluje svim i svačim, i onda se brže bolje vrati u sigurnost svoje rupe, jer samo je tamo svoj na svome. Za te mrvice, oni su spremni učiniti sve, pa čak i izgubiti vlastito mišljenje i stavove, postati marionete koje se iz prašnjavog ormara izvlače samo po potrebi. Svo ostalo vrijeme oni stoje po strani, potpuno nebitni i zanemareni i čekaju. Čekaju momenat da šef da znak za početak njihove predstave.
Posvećeno mojim omiljenim Facebook „junacima“, mojim vjernim pratiocima i maštovitim konstruktorima mog lika i djela: Alamunja fon Sojic, Ivo Matic, Milica Vukmir, Ne probosanskim sporazumima, Spice grls-skurca boys i ostalim. Izvinjavam se ako sam nekog od svojih obožavatelja zaboravila navesti, nije namjerno. Toliko vas je da prosto jedna prosječna plavuša nije u stanju da vas sve popamti. Ali to ne znači da ste manje bitni i da podcjenjujem „vaš lik i vaše djelo“.
Sve vas puno volim, a ljubav će izdominirati kad javno otkrijemo vaša imena i sudski naplatimo svako slovo i od vašeg /našeg novca pomognemo socijalno ugrožene i bolesne. Tako ćemo konačno i od vas da napravimo humanitarce, da konačno dočekamo i to da istinski pomažete svom narodu. A sada, u boj krenite junaci svi i ne žalite slova, jer su od neprocjenjive vrijednosti .
